Preksinoć je bilo dosta zanimljivo. Bio sam na utakmici Yankeesa i Dodgersa. To je bejzbolski El Clasico: Yankeesi su najtrofejniji klub MLB lige, a Dodgersi su aktualni prvaci. Stadion Yankeesa bio je krcat, šezdesetak tisuća ljudi. Ulaznicu sam kupio šest-sedam dana prije, još dok sam bio u Los Angelesu.
Ludnica u vanjskom polju i kult Bleacher Creaturesa
Cijena je bila 98 dolara za mjesta koja zovu Bleachers. Naziv koji označava jeftina sjedala, u biti klupe u vanjskom dijelu stadiona koji je najdulje izložen suncu. Ta su mjesta poznata po frenetičnoj atmosferi, za američke standarde, i specifičnoj kulturi navijanja koja se vrti oko navijačke skupine Bleacher Creatures.
Tri vijesti o kojima se priča
Ova navijačka skupina locirana je u Sekciji 203 (desno polje), a najpoznatija je po tradiciji zvanoj Roll Call. Tijekom prvog ininga utakmice, navijači ritmično skandiraju ime svakog obrambenog igrača Yankeesa sve dok im igrač ne uzvrati pozdrav mahanjem ili pljeskom.
Iznenadilo me je to što su bile prilično visoke tenzije za bejzbol. Bilo je i cirkusa. Na tribini je bilo i nekoliko navijača Dodgersa, koji su se u nekoliko navrata ustajali i skandirali. To je naživciralo neke navijače Yankeesa, posebice u završnici utakmice kada su Dodgersi okrenuli i slavili s 2:1.
Čak je izgledalo da bi moglo doći do fizičkog obračuna. Jedan od Yankeesovih navijača, prilično nabildan tip, skinuo je majicu i počeo vikati nešto prema skupini navijača Dodgersa. Zaštitari su reagirali i okružili ga, pa nije došlo do eskalacije.
"Jesu li to Yankeesovi ultrasi?"
"Jesu li to Yankeesovi ultrasi?" u zezanciji sam dobacio dvojici kulerskih Dominikanaca koji su sjedili do mene, ujaku i nećaku.
"Možeš misliti", odgovorio mi je ujak Juan i prevrnuo očima.
Kada sam mu rekao da sam prvi put na bejzbolu i da sam hrvatski novinar koji je u New Yorku zbog finala Svjetskog prvenstva, razvukao je osmijeh:
"Stvarno!? Onda moramo biti dobri domaćini i počastiti te pivom", kazao je i spustio se do šanka.
Na početku utakmice promet je na tribini kao na kolodvoru. Ljudi se svako malo ustaju s mjesta i prolaze vam ispred nosa. Donosi se cuga i klopa, troši se naveliko. Ne vidite skoro ništa jer se stalno morate pomicati i gledate nekome u leđa.
"Zar je stalno ovako?" upitao sam Juana.
"Samo prva tri ininga, a onda se smiri", odgovorio je.
Birokracija na šanku: Tri piva su već problem
Trajalo je malo više, doduše, ne u tolikom intenzitetu. Naravno da sam morao uzvratiti rundu, no na šanku me je dočekalo iznenađenje.
"Ne možete kupiti više od dva piva. Takva su pravila", kazala mi je prodavačica kada sam joj objasnio da nas je trojica i da se ne mogu vratiti na tribinu s dva piva.
Još veći šok je uslijedio kada me je tražila osobnu iskaznicu.
"Vi se šalite", uzvratio sam.
"Nimalo, pokažite iskaznicu", kazala je ozbiljno i kuckala prstom po šanku.
Ipak sam joj izvukao smiješak kada sam joj dobacio: "Shvatit ću to kao kompliment. Hvala što me smatrate tako mladim."
To vam je Amerika. Neka birokratska pravila koja nemaju previše smisla jer možete otići samo korak dalje i kupiti druga dva piva, i tako do stotinu ako poželite. Ali tri odjednom ne možete.
"To su, kao, restrikcije zbog vozača, ali slažem se da je besmislica. Ček, stvarno te tražila ID!? O čovječe, mora da si joj se svidio", plakao je od smijeha simpatični Juan, koji je pravi sportski zaljubljenik.
Od Dražena Petrovića do Jalena Brunsona
"Gledam sve sportove, naravno da pratim nogomet. Za koga ćeš sutra navijati? Vi Europljani se baš ne volite međusobno, zar ne!?" upitao me je i nasmijao se kada sam mu rekao da mi je svejedno, da nemam nekih osobnih preferencija i da navijam samo za Hrvatsku.
"Ja sam za Španjolsku", kazao je nećak i izazvao reakciju ujaka:
"Čovječe, pa mi smo Latinosi, moramo drukati za svoje", kazao je i razvukao zadirkivajući osmijeh.
"Baš me briga, ne volim Argentince, previše su arogantni", nećak je slegnuo ramenima i nepokolebljivo uzvratio.
Juan je veliki sportski znalac, gleda sve, prati sve, a i svega se sjeća.
"Puno je Hrvata igralo u NBA-u. Nekoć ste bili sila. Kako ne bih znao Dražena, gledao sam ga uživo dok je igrao za Netse. Bio je veliki igrač, europski pionir, poginuo je u naponu snage. Kukoč je također bio sjajan", kazivao mi je baš u trenutku kada je kamera lovila face u svečanoj loži i prikazivala ih na velikom semaforu.
"To je Brunson, glavni igrač šampionskih Knicksa. On je sada glavni u gradu", govorio mi je dok je ustajao i pljeskao zajedno s ostatkom stadiona.
Cijene od kojih boli glava i uvod u povijesni finale
Odlazak na jaku utakmicu Yankeesa skup je sport. Stotinjak dolara "jeftina" ulaznica, veliko pivo stoji dvadesetak dolara, bilo kakva užina još najmanje toliko. Ako plaćate europskom karticom, to je još više jer vam banka uzme proviziju. Gornji dio dresa Yankeesa stoji 169 dolara, obične majice i šilterice pedesetak dolara... Ako se malo zaigrate, ode 300-400 dolara samo tako.
I na stadionu Yankeesa osjetila se nogometna groznica koja već danima trese Veliku Jabuku. Na tribinama sam vidio podosta navijača u dresovima Španjolske i naročito Argentine. Mnogi su iskoristili priliku i došli pogledati Yankeese. Skupina Argentinaca koja se smjestila na tribini nedaleko od mene dva-tri puta se podigla i zapjevala. Amerikanci su znatiželjno gledali ritmičko skandiranje Argentinaca.
Neki su prihvatili, uglavnom Latinosi. Sve u svemu, dobra zabava. Nakon utakmice u okolnim birtijama je after party. Sve je krcato, troši se kao da sutra neće svanuti. A svanulo je i čeka nas veliki finale ipak daleko najpopularnijeg sporta. Prema mnogim parametrima najveća utakmica svih vremena, barem najskuplja i, kako se najavljuje, najgledaniji sportski događaj u povijesti.
