Nogomet
SPORTOVI
Nogomet
Ola, kapa do poda

Najveći hrvatski 'ratnik': Olićevo srce veće od Slavonije

Ivica Olić oprostio se od hrvatske reprezentacije za koju je odigrao čak 104. utakmice...

gol expired (Foto: DNEVNIK.hr)

Pamtimo ga još iz sredine devedesetih. Iako smo nekoliko mjeseci ranije čuli da ima jedan „mali zvrk“ u Brodu, prvi put vidjeli smo ga na jednoj prijateljskoj utakmici Marsonije i Cibalije u Vinkovcima. Nećemo sada reći da smo odmah znali da će napraviti grandioznu karijeru, ali nije se moglo ne primijetiti ono što ga je krasilo kroz sve ove godine; sprint, hitrina, nevjerojatna energija, borbenost do granica fanatizma i možda ono najvažnije - daleko iznadprosječna volja za pobjedom.

Da, riječ je o Ivici Oliću, „vihoru iz Davora“, „Oli, slavonskoj loli“ i vjerujemo da nećemo pretjerati ako kažemo legendi hrvatskog pa i europskog nogometa. Mnoge je jučer dirnuo u srce kada se otvorenim pismom hrvatskoj javnosti oprostio od najdražeg dresa. Mislima su mi protutnjale slike sjajne Olićeve karijere, od spomenute utakmice u Vinkovcima do gola Srbiji u Zagrebu, ali i moje usporedne, i tada još mladenačke novinarske karijere.

Možda sjetno zvuči, ali bilo je lijepo prisjetiti se, barem nakratko, tog prohujalog vremena. Olić je jedan od najomiljenijih, ali istovremeno i najosporavanijih hrvatskih reprezentativaca u povijesti. Nećemo tu crticu preskočiti kao da se nije dogodila.

Možda nije imao Šukerov 'lažnjak', ali imao je veliko srce

Iako dobro pamtimo vremena kada su mu se često nemilosrdne i nepravedne „tribine“ grohotom smijale, zbog čega je iznimno patio i razmišljao čak i o rastanku s najdražim dresom, ipak su nam puno više u pamćenje urezane ovacije koje su mu navijači znali prirediti, što zbog zabijenih golova u najvažnijim utakmicama reprezentacije a što zbog beskompromisnog stila igre.

Po čemu ćete najviše pamtiti Olića u reprezentaciji?

Možda nije bio tehničar brazilskog tipa, možda nije imao Šukerov "lažnjak" i primanje, ali nije ni da je bio „truba“. „Ola“ je znao, i to dosta, ali forte su mu bili hitrina, snaga, silina, gotovo neiscrpna energija. Plijenio je angažmanom, borbenošću, predanošću, mogao je trčati od jutra do sutra i natrag. Navijači ga najviše pamet po tome što je uvijek i u svakoj utakmici ostavljao srce na terenu, uvijek je bio najveći "ratnik" hrvatske reprezentacije. Išao je po svaku i na svaku loptu, i kada bi svi stali, i kada nitko ne bi vjerovao da se do nje može doći, nastavljao je juriti poput prerijskog mustanga. I lopta mu je vraćala, o da, i to obilno. Koliko je samo postigao golova iz „ničega“.

Veliki Paolo Rossi jednom je prilikom rekao da pravi napadač mora na utakmici pedeset puta utrčati u prazno da bi jednom dospio u gol šansu i zabio. Ako je Rossi zasprintao u prazno 50 puta, „Ola“ je barem 550. I zato ne treba čuditi što se najčešće upravo on od svih igrača na terenu našao tamo gdje je najviše trebalo. Kada bi „Ola“ zabio gol iz „ničega“ , naizgled bi se činilo da je riječ o sreći, ali to sa srećom najčešće nije imalo nikakve veze.

Životno djelo - naslov prvaka sa Zagrebom

Mnogi njegovi golovi još dugo će se pamtiti. Od onog koji je zabio Italiji u Japanu, Bugarskoj na Maksimiru, Engleskoj na Wembleyju, Njemačkoj na Euru u Austriji, Turskoj u Istanbulu i kao šlag na torti Srbiji u Zagrebu.
Njegove golove pamtit će navijači moskovskog CSKA kojeg je vodio do tri naslova prvaka države i prvog europskog trofeja. Pamtit će ga i navijači HSV-a gdje je ostavio neizbrisiv trag i jedan je od najomiljenijih inozemnih nogometaša slavnog hamburškog kluba. Pamtit će ga i navijači Bayerna koji su ga zavoljeli kao malo kojeg igrača. Kazivali su nam to nakon nedavne utakmice s Dinamom u Ligi prvaka.

Dva izgubljena finala Lige prvaka s Bayernom ostat će „Olina“ vječna žal, no za sva vremena ostaju urezane slike kada je rušio velikane, Juventus, Manchester United i Lyon. „Ola“ je osvojio puno trofeja, ali naslov prvaka sa Zagrebom njegovo je možda i životno djelo. Svi znamo kakav je doseg biti prvak Hrvatske pored Dinama i Hajduka. Do današnjeg dana to je uspjelo samo Zagrebu, najviše zahvaljujući upravo Oliću. Bez njega teško, zapravo nikako.

Oprostio se od reprezentacije, ali još nije objesio kopačke o klin. Tko zna gdje će ga put još odnijeti...
 

Još brže do sportskih vijesti i prijenosa. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju

Nastavi čitati
divider