U Dinamu nije na djelu opći silenzio stampa, ali jest djelomičan. Igrači daju izjave, treneri ne. Mario Kovačević nije se želio javno oglasiti nakon pobjede njegove momčadi nad Karlovcem u osmini finala SuperSport Hrvatskog kupa. Obratio se samo nositelju televizijskih prava jer je po ugovor to dužan napraviti.
Tri vijesti o kojima se priča
Svi ostali dobili su figu. Novinari neće zbog toga propasti u zemlju, mogu i bez njihovih najčešće ispraznih izjava, ali neki očito ne shvaćaju da se izjave ne daju zbog novinara, već zbog javnosti i navijača.
Trenerov znak solidarnosti s predsjednikom ili...
Ne znamo je li to trenerov znak solidarnosti s glavnim šefom Zvonimirom Bobanom, koji je mnoge šokirao ispadom u maniri Zdravka Mamića na nedavnom Dinamov članskom danu, kada je ponajviše izvrijeđao prisutne novinare, neovisno na koga je točno mislio i kako je to maksimirski PR stroj pokušao poslije ispeglati i zamotati u celofan, u principu neuspješno, ali ispada da je Kovačević također jako ljutit na sedmu silu.
Nije jasno zbog čega točno, ali već otkako je sjeo na klupu Dinama, a pogotovo nakon što su uslijedili lošiji rezultati, ostavlja dojam uvrijeđenosti, sve većeg ogorčenja i srdžbe. Nervozno bi skakao na gotovo svako kritičnije ili intrigantnije pitanje, pa čak i na neke bezazlene aluzije.
Ništa novo, to je zapravo već klasika kada su pitanju Dinamovi treneri. Tko god bi sjeo na tu užarenu klupu, iznenada bi mu se promijenio mentalni sklop i počeo bi medijske kritike shvaćati udarom na vlastitu personu, nekom vrste urote, ne shvaćajući da su podložni kritici zato što su treneri Dinama, a ne zbog njih samih kao takvih. To bi shvatili tek kada bi dobili otkaz i vratili se u više-manje anonimnost.
Srždba na novinare pucanj u prazno
No dok su u sedlu, svima bi prije ili kasnije, žargonski rečeno, mozak dobio peraje i najveće neprijatelje pronašli bi među zločestima novinarima, koji, eto, na njih jadne idu ad hominem, a ne zato što su rezultati i igra loši ili nedovoljni dobri u pojedinim fazama sezone. Već viđeno puno puta, novinari su najlakše mete, labavo pokriće za sve propuste.
Dakako da je napad na novinare i njihove kritičke bodlje potpuno promašena meta, pucanj u prazno, i to u trenutku kada je Dinamo bilježio doista loše rezultate i još lošije igre. Ako tada kritike nisu opravdane, kada će biti? Ne znamo što u Maksimiru očekuju, valjda vječne panegirike, i to bez obzira što se događalo na travnjaku i u svlačionici ili momčadi i oko nje, odnosno cijelom klubu?
Ako čelnici, treneri i igrači Dinama ne shvaćaju da su im medijske, navijačke i ine kritike sastavni dio, mnogima od njih, jako dobro plaćenog posla, onda su promašili zanimanje. Ako to ne mogu podnijeti, trebali bi se baviti nečim drugim.
U demokraciji nema "svetih krava", svi su podložni kritici
Nisu valjda očekivali da će promjenom vlasti i demokratizacijom kluba postati "svete krave" u koje se nitko ne smije pikati, pa čak ni onaj dio kritičkih medija koji je u gorućim trenucima svojim pisanjem praktički iznio te dugo očekivane promjene na svojim plećima, dok su se neki skrivali po rupama i šupama, štoviše, čak i surađivali s bivšim maksimirskim režimom ili ga na ovaj ili onaj način podržavali.
U Maksimirskoj 128 kao da su neki zaboravili da je borba za demokratski Dinamo i započela zbog nekih principa koji odjednom postaju upitni, a to je prije svih sloboda izražavanja, pa i ako treba, žestokog kritiziranja; čelnika, predsjednika, trenera ili igrača, svejedno. To je osnova demokracije. Nitko nije "sveta krava" i nikome ništa nije dano bianco. Ne može se više kako god tko hoće, a pogotovo dokle hoće. Izgleda da to treba stalno ponavljati.
Ako je ljutnja na novinare dio maksimirskog taktičkog plana, pokušaj stvaranja klupske i momčadske kohezije ili uvođenje opće mobilizacije preko leđa sedma sile, to je također pucanj u prazno. Povijest nam govori da takve šok-terapije mogu dati rezultati na kratke staze, na nešto duže jako teško.
U Karlovcu je viđena naznaka povratka momčadskog duha
Kako god, Dinamo je nakon podosta vremena u Karlovcu izgledao momčadski. Na stranu visoka pobjeda protiv nedoraslog suparnika, ali Modri su na travnjaku doista djelovali kao da su riješili neke međusobne nesporazume i trzavice. Možda je to samo privid jer je protivnik takve kvalitete da ne može biti nikakvo mjerilo, ali neki pomaci nabolje mogli su se uočiti. Čini se da je burni sastanak nakon poraza od Istre urodio plodom.
Logično je očekivati da forma krene uzlaznom putanjom i da momčad zareda s puno boljim rezultatima. Puno pametniji bit ćemo već nakon utakmice s Varaždinom, a pogotovo nakon gostovanja u Lilleu. Dinamo će u sljedećih mjesec dana odigrati sedam utakmica, među njima i derbi s Hajdukom, te će rasplet tih okršaja odrediti ne samo Kovačevićevu sudbinu nego možda i tijek cijele sezone.
Kovačević zauzima čvršći gard prema igračima?
Je li Kovačević odlučio pospremiti u ladicu dobrog čovjeka Kovačevića i izvući malo zločestijeg, koji će s tvrđom rokom pritegnuti uzde modrog mustanga, to ćemo tek vidjeti, ali neke naznake postoje. Dojam je da bi mu bilo puno pametnije da zauzme čvršći gard prema igračima nego prema novinarima. Možda bi trebao do kraja ispratiti predsjednika Bobana, pa podjednakom žestinom sručiti svoj gnjev i na igrače, barem neke od njih. Od ljutnje na novinare ionako nema velike koristi.
