Kamo god pošli, možete se kladiti da ćete naići na nekog Vinkovčanina. Ima nas posvuda, a ni Las Vegas nije iznimka.
Tri vijesti o kojima se priča
"Ja sam Josip Jonjić, dolazim iz Vinkovaca, točnije Novog Sela. U Vegasu neprekidno živim i radim 18 godina. U Ameriku sam došao početkom 2000-ih u studentskoj razmjeni. Vratio sam se u Hrvatsku i završio studij ekonomije u Osijeku, a onda sam opet otišao u Ameriku 2008. Za prvu ruku bio sam kod moga velikog prijatelja Ante Biočića iz Ploča, a poslije sam se snašao. Kupio sam kuću u dobrom kvartu, tu sam doveo i djevojku, današnju suprugu Jelenu, koja je inače iz Preloga. U međuvremenu smo dobili dvoje djece, imamo i američko državljanstvo", u kratkim crtama ispričao nam je Josip svoj životopis i najavio:
Privatni biznis i dilema povratka u Hrvatsku
"Eto, planiramo povratak u Hrvatsku, možda već u svibnju. Nisam još sto posto siguran, ovdje sam razvio privatan biznis, svojim rukama napravio sam četiri kuće u Montani, tamo sam radio kao student. Iznajmljujem ih turistima, a radim i malo doma u Las Vegasu. Imam mali pogon, radim s drvetom, bavim se opremanjem kuća, stanova i poslovnih prostora. To je moj otac radio, pa sam s njim nešto naučio i onda sam ovdje počeo sam raditi. Sada se to razvilo u fini biznis. Sve to treba ostaviti i vratiti se kući. Nije to lako, još dvojim, ali supruga kaže da se ona vraća, a ja kako hoću", našalio se u klasičnom vinkovačkom žargonu, iznimno duhoviti i ljubazni Vinkovčanin, kojeg sam znao tek iz viđenja, i to kroz maglu, a primio nas je kao najrođenije.
Kontakt nam je dao Nikola Meteš, predsjednik Udruge hrvatsko-američkih stručnjaka (ACAP) još dok smo bili u Orlandu. Javili smo se Josipu po dolasku, spremno je skočio do nas u hotelu i odveo nas na ručak izvan vreve Vegasa. Stavio nam se na raspologanje što god trebamo, čak nas je zvao i na uskršnji ručak, ali nismo mogli doći jer smo u nedjelju imali let za povratak doma. Kao i da jesmo, zahvaljujemo se Josipu još jednom na svemu.
"Imam dvoje mlađe djece, Jakova i Antuna, glavni motiv mi je da djecu odgojim u Hrvatskoj. Ako dođu do 18-19, to je onda gotovo, nema više povratka", priča Josip, koji namjerava pokrenuti proizvodnju u Hrvatskoj.
Hrvatska danas i nekad: velika razlika
Iako se u domovini sudara se s klasičnim birokratskim preprekama, ipak ističe:
"U Hrvatskoj je ipak puno bolje nego kada sam odlazio. Tada nije bilo posla ni za lijeka, pogotovo u Vinkovcima. Sada je ipak druga priča. Meni ne treba politika, samo neka me puste da radim", kaže Josip, koji je zadnjih godina redovito dolazio na odmor u Hrvatsku zajedno s obitelji.
Kaže da je najprije radio kao konobar i sommelier u MGM-u, najvećem hotelu u Las Vegasu, koji je ujedno i korporacija s najviše hotela u gradu. Upoznao je brojne sportske i filmske zvijezde, pa čak i milijardere.
"Znam jednog jako bogatog čovjeka, ne mogu reći ime, ali opremao sam mu neku kuću i tako smo se zbližili. Čak mi je ponudio da sve pretvorimo u veliki biznis, ali nisam načisto što napraviti. Ako krenemo u to, ne bih se mogao vratiti u Hrvatsku", kaže i otkriva kako je upoznao brojne velike face Amerike:
Susreti sa slavnim osobama
"Radio sam godinama u vjerojatno najluksuznijem restoranu Las Vegasa, zvao se Fiamma. Šef mi je bio jedan Talijan, jako utjecajan i dobro poznat u krugovima Las Vegasa, a glavni šef svih operacija vezanih za restorane bio je jedan Albanac. On je baš velika faca u Las Vegasu. Dobro sam zarađivao, služio sam brojne slavne osobe. Ne znam, od glumaca Ashtona Kutchera, Eugena Levyja ili Marka Wahlberga. Potonji živi u Las Vegasu i baš dobro se poznajemo. Čak sam mu radio drvenariju za kuću, idemo u istu katoličku crkvu", priča nam Josip, vrlo skromno i na način da to nije neki big deal.
"Moja kuća vrijedi možda 700-800 tisuća dolara, a on živi u elitnom kvartu koji je povrh moga. To su vile, idu po 20 milijuna dolara. Crkva je negdje između, pa se naše obitelji često susreću. O njemu mogu reći sve najbolje, nikad ne biste rekli da je velika filmska zvijezda, tako je običan i susretljiv. Svidjelo mu se čime se bavim i kako to radim, odmah je ponudio posao. Ne mogu reći da smo prijatelji, to bi bilo pretjerivanje, ali dobro se poznajemo."
Tri brata Wahlberg - Paul, Mark i Donnie - na stripu imaju restoran, odnosno malo uvučeno, nedaleko od hotela Paris i Linq, u kojima smo odsjeli. Zgodnog je imena, Wahlburger. To je lanac restorana, koji je inspiriran njihovim djetinjstvom u Massachusettsu. Paul je inače vrhunski kuhar, a u restoranima se pripremaju jela po njihovim obiteljskim receptima. Hrana je dobra, ali cijene nisu baš pristupačne za naš standard.
VIP konobar i susreti sa sportskim legendama
"Vas najviše zanimaju sportske zvijezde. Bilo ih je puno koje sam služio. Bio sam konobar zadužen za poznate ljude. Tu nema slučajnosti. Djevojke koje su na ulazu prve prihvataju goste, prikupile bi informacije i donijele mi šalabahter s kratkim informacijama: tko je tko, tko izgleda imućno itd. Praksa je bila da samo jedan konobar služi VIP goste. To sam vrlo često bio ja i tako sam upoznao mnoge poznate sportaše. Totti, Costacurta, Cafu, Rooney, Mayweather, Shaq...", nabrojao je imena kojih se sjetio u cugu:
"Našeg malog Ivicu Zupca upoznao sam baš kad je prešao u Lakerse. Jako drag dečko. Bio sam na Hrgovićevu meču i poslije smo se družili. Upoznao sam još Mihovila Nakića, veliki gospodin, s njim se nađem kada god je ovdje. Pa, Veljka Mršić i Zorana Primorca, isto super tipovi", prisjeća se i nastavlja:
"Zvijezde bejzbola i američkog nogometa se i ne sjećam, to baš i ne pratim. Najčešće su ih davali meni jer je meni bilo svjedeno, Ameri bi poludjeli da ih služe", smije se Josip i daje malo detaljnije informacije:
Totti i Shaq: priče koje se pamte
"Tko mi je ostavio najbolji dojam? Ha, vjerojatno Totti i Shaq. Totti je pravi gospodin, tradicionalan, pravi Talijan. Bio je s tadašnjom suprugom i klincima. Nema kod njega mrdanja, djeca su morala mirno sjediti, nema dernjave, kojekakvih želja i naručivanja, on samo digne prst i tišina."
A Shaq?
"Ogroman čovjek. Rukovanje je komedija, prsti mu idu do mog lakta, Jednostavan je, baš skroman. Naručio nešto za stotinjak dolara, lagano pojeo, malo popričao, voli se šaliti. Pozdravio je sve i otišao."
Legendarne su priče o Shaqovim napojnicama.
"Čuo sam davno priču da na kraju konobara pita koliki bi tip. I stvarno je istina. Iznenadio se kada sam mu rekao da se to zna: dvadeset posto i to je to. Ne uzimam više nikome. On veli: 'Pa to je samo 20 dolara.' Nasmijao se i kazao: 'Zeznuti ste vi Hrvati.' Na kraju mi je ostavio stotku i upitao: 'A gdje je Dino.' Znao sam da misli na Rađu, ali nastavio sam zezanciju: 'Koji Dino?' Veli: 'Pa, Rađa.' Odgovorim: 'Otkud znam, to bi vi trebali znati, zajedno ste igrali u NBA.' Grohotom se nasmijao i poručio: 'Pozdravi mi velikog bijelog čovjeka. Taj je zeznut kao i ti", prisjetio se Josip tog razgovora i otkrio da dobro pozna Šukera.
"Znamo se vidjeti i čuti. Šuker je legenda, o njemu sve najbolje. Tko ga poznaje, zna da je super tip", kazao je i dotakao se njemu bolne teme:
Ne može bez Hajduka i Dinama
"Nekoć sam bio vrući hajdukovac. Znaš kakvi su, nerealni i zadrti. E, ja sam bio baš takav. Digao sam ruke od svega, to više nema smisla, upropastili su klub, postao je izgubljen slučaj", bolno je uzdahnuo, protestno mahnuo rukom i bocnuo nas:
"Ostala nam je jedino publika, samo tu smo bolji od Dinama, a to i nije tako teško. Ne pamtim kada su Modri napunili Maksimir, vječno zjapi prazan, ha, ha, ha... Nego, otkako je Boban došao, nemam više negativan stav prema Dinamu, čak mi je i drago kada pobjeđuje u Europi", kazao je i promijenio temu:
Vagon iz Montane kao simbol Vinkovaca
"Ej, znaš što sam napravio u Montani? Kao pravi Vinkovčanin kupio sam stari vagon vlaka. To se ovdje zove caboos. Postavit će ga ispred kuće da me podsjeća na Vinkovce", šali se Josip, za kojeg se može reći da je uspio u Americi.
"Američki san još postoji. Ja sam došao bez dolara u džepu i stvorio sam nešto. Naravno, mora se puno raditi, a to meni nije teško. Volim raditi svojim rukama, to me ispunjava. Na Svjetsko prvenstvo ne mogu, imam neke svatove koje ne mogu izbjećia, ali vidimo se naljeto u Vinkulji.
Žena zove, moram u trgovinu i klince odvesti na trening. Treniraju nogomet, da vidiš kakve uvjete imaju, ma stotinu prekrasnih terena, ali treneri nemaju pojma. Uzimaju svakoga, to je Amerima najveća boljka. Razmišljam da se prijavim, ha, ha, ha...", zaključio je i mahnuo na pozdrav nakon višesatnog druženja.
Bit će prilike za kvalitetan revanš, i to uskoro.
