U Kostarici je poznat kao El Pelicano, a u Zagrebu i Hrvatskoj kao Turbo Ford – Hernan Medford! Takav mu je nadimak skovao nezaboravni radijski reporter Ivo Tomić, aluzija na izvanrednu hitrinu, uz dodatak da je jedini igrač koji može sam sebi centrirati i zabiti gol.
Tri vijesti o kojima se priča
Prvi, originalni "sin vjetra" u Maksimiru. El Viento, kako ga je nazvao legendarni Zvonimir Magdić. Slavni kostarikanski krilni napadač možda je i najhitriji nogometaš koji je ikad igrao u Dinamu.
"Ovaj bi u našoj atletici bio među glavnima", kada je vidio koliko je brz, ispalio je onomad Miljenko Rak, poznati atletski i kasnije kondicijski trener, koji je krajem 80-ih ponekad radio s Modrima.
Turbo Ford - Hernan Medford
"Da, često me pitaju koliko trčim na sto metara, vjerujte nikad nisam štopao, nikada me to nije zanimalo. Moja glavna i jedina preokupacija je nogomet", kazao je Medford za Dinamovu reviju krajem kolovoza 1990., a nakon što je nekoliko dana prije u Maksimiru postigao prvijenac u plavom dresu protiv Borca iz Banja Luke.
Medford je jedan od najboljih nogometaša Kostarike i Srednje Amerike svih vremena, a potom i jedan od najuspješnijih trenera. Još uvijek je velika zvijezda u Kostarici, pravi celebrity. Prati se svaki njegov korak, svako malo je naslovnicama. Vijest da je prvi put postao djed okupirala je naslovnice tamošnjih tabloida prije nekoliko tjedana, a prije nekoliko dana na sva zvona se trubilo da je dao ostavku na klupi Herediana, kostarikanskog prvoligaškog kluba, nakon samo nekoliko utakmica, a prije toga podigao je veliki prašinu na jednoj press-konferenciji nazvavši novinare babama. Uvijek u središtu pozornosti još od igračkih dana.
Bio je senzacija ondašnje jugoslavenske lige i ljetnog prijelaznog roka 1990., kada je iznenađujuće prešao u zagrebački Dinamo, a nakon što je postao jedna od glavnih zvijezda Svjetskog prvenstva u Italiji. Odjek je bio ogroman, praktički Dinamov transfer stoljeća. Medford je u tom trenutku bio prava svjetska zvijezda, na oproštaj od engleske reprezentacije pozvao ga je čak i Peter Shilton, pa se o prelasku u Dinamo naširoko pisalo i u europskim medijima.
Medford i Gonzalez u šetnji Zagrebom
Nekoliko dana poslije u Maksimir je aterirao i Ronald Gonzalez, njegov suigrač iz reprezentacije i Deportiva Saprisse, najjačeg kostarikanskog kluba. Medford je tada imao 22 godine, a Gonzalez 20. Prvi hitronogi napadač, a nerijetko i turbokrilo, a drugi vižljasti stoper, ne toliko visok i jak (181 cm), ali fine tehnike i pregleda igre.
"Sve je divno. Gonzalez i ja puno šećemo gradom, ljudi su prijazni, otvoreni, prepoznaju nas često. Nisu mi, primjerice, dozvolili da platim kazetu, pa razglednice. Svi vole Dinamo, osjetilo se i to na prvoj utakmici u Maksimiru, oni dečki na sjeveru napravili su pravu brazilsku fiestu", kazivao je Medford nakon što su se već malo snašli u Zagrebu.
Brzo je uvidio da tadašnji Dinamo ima strašan sastav:
"Kad Boban stekne pravo igranja, to će biti fantastično. On o nogometu sve zna, a pravo je zadovoljstvo surađivati sa Šukerom, Shalom, Mladenovićem… Dobro je da je konkurencija velika, svi se trudimo pružiti čim više. U Jugoslaviji, u to sam se uvjerio u ovom relativno kratkom vremenu, ima sjajnih igrača, no prilično je neujednačena kvaliteta prvoligaških klubova. Ovdje se igra kvalitetnije nego u mojoj Kostarici, no mislim da smo i mi na SP-u Italiji pokazali da znamo igrati. Po meni, Dinamo ima najjači kadar, iako mi se jako svidio i Prosinečki. Zar je moguće da je bio rezerva na Mundijalu!?" čudio se Medford u razgovoru za Dinamovu reviju, a onda i sam odgovorio:
Akvizicije Predraga Naletilića
"Očito da je moguće, kad Boban tamo nije ni putovao, a Šuker je tek gledao s klupe. U svakoj drugoj svjetskoj reprezentaciji oni bi bili glavni igrači", kazao je Medford očito brzo shvativši što se događa u bivšoj državi i reprezentaciji.
Problem jezične barijere nije ga previše ometao, iako…
"Sa suigračima doduše teško komuniciram, no ima ih koji znaju engleski kao Boban, Šuker i Dasović. I trener (op.a. Josip Kuže) govori odlično tim jezikom, no kad igraš s pravim igračima, ne treba puno priče – mi pričamo na terenu."
Obojicu Kostarikanaca u Dinamo je doveo poznati hrvatski nogometni menadžer, pionir tog posla na ovim meridijanima, Predrag Naletilić, u suradnji s teničkim direktorom Velimirom Zajecom, a veza je bio tadašnji izbornik Kostarike Bora Milutinović, srpski stručnjak koji je odveo Kostarikance na njihovo prvo svjetsko prvenstvo, a prije toga se proslavio vodeći reprezentaciju Meksika na SP-u 1986.
Kostarika je bila najugodnije iznenađenje Mundijala u Italiji, napravila je senzaciju kada je zajedno s Brazilom prošla skupinu u kojoj su bili još Škotska i Švedska. Kostarika je prvo pobijedila Škotsku 1:0 (Cayasso 49.), potom je tijesno izgubila od Brazila (0:1), a onda je u odlučujućoj utakmici svladala Švedsku 2:1 i šokirala svijet. Upravo je Medford postigao pobjednički pogodak u 87. minuti. Taj ga je gol proslavio širom svijeta.
Veliko slavlje u Kostarici
Postao je opjevani junak Kostarike i cijele Srednje Amerike. U osmini finala Čehoslovačka je bila prejaka, slavila je s 4:1, a jedini gol za Kostariku postigao je Gonzalez. Taj poraz nije omeo veliko slavlje u Kostarici, maloj, ali prekrasnoj srednjoameričkoj državi, koja veličinom i brojnošću stanovništva te strašću prema nogometu neodoljivo podsjeća na Hrvatsku. Los Ticose u domovini je dočekala ludnica. Bio to njihov dotadašnji najveći uspjeh, koji su nadmašili tek na Svjetskom prvenstvu 2014. u Brazilu, gdje su otišli do četvrtfinala.
"Bila je fiesta u cijeloj zemlji. Kada smo sletjeli, dočekala nas je impresivna masa ljudi. Svi su bili kao u transu. Obišli smo svih sedam provincija i svugdje nam je priređen euforičan doček", po dolasku u Dinamo opisao je Medford u intervjuu za Sport magazin, tada vrlo popularni sportski tjednik u Hrvatskoj i većini tadašnjih jugoslavenskih republika.
A da je Kostarika izbacili Čehoslovačku i dospjela do četvrtfinala…
"Bilo bi mrtvih. Već su tada svi bili šašavi od toliko pića i ludovanja. Ionako je bio opasno hodati po ulicama, a još jedna pobjeda bila bi previše", kazivao je napadač, koji je na SP-u u Italiji u kratkom roku postao svjetska zvijezda, a nekoliko tjedana poslije završio je u Zagrebu, što je bila velika transferna bomba tog vremena u Jugoslaviji, koja se naočigled raspadala po šavovima i još se naveliko pričalo o velikim neredima na Maksimiru, sada već povijesnim, 13. svibnja 1990. protiv Crvene zvezde. Dan za koji će mnogi Dinamovi navijači kazati da je zapravo početak Domovinskog rata.
Bobanov povratak i okršaj s Atalantom Claudija Cannige
Kada je Medford stigao u Dinamo, tada mlađahni Zvonimir Boban, današnji predsjednik Dinama i legendarni kapetan brončanih Vatrenih iz Francuske 1998., odsluživao je suspenziju zbog čuvenog okršaja s milicajcem tijekom velikih sukoba Dinamovih navijača i omražene im jugomilicije na maksimirskom travnjaku. Prvotna kazna od devet mjeseci preinačena je na četiri mjeseca i Boban je mogao zaigrati protiv Atalante u Bergamu, prvom velikom, može se reći epskom gostovanju Bad Blue Boysa u inozemstvu.
Ta je utakmica na neki način obilježila Medfordovu kratku eru u plavom dresu. Ušao je u 70. minuti umjesto Shale i promašio neke izgledne šanse. Ostalo je 0:0, a naposljetku je ispalo da je to stajalo Modre prolaska dalje jer je u uzvratu bilo 1:1. Doduše, u uzvratu je ključnu ulogu odigrao bivši istočnonjemački sudac Siegfried Kirschen, koji je kod rezultata 1:0 za Dinamo, nakon što je Boban postigao predivan pogodak iz slobodnog udarca, dosudio nepostojeći jedanaesterac na Claudiju Caniggi, koji je lukavo pao ispred Dinamovih braniča, a da ga zapravo nitko nije ni dotaknuo.
Nijemac je nasjeo, bolje rečeno, jedva je dočekao pokazati na bijelu točku. Uzgred rečeno, Kirschena se godinama nakon ujedinjena Njemačke optuživalo da je svojevremeno radio za Stasi kao neslužbeni suradnik zloglasne tajne policije DDR-a, i to pod kodnim imenom Friedrich. On je to uvijek demantirao, ali sumnja je ostala.
Iako i dan-danas vlada fama da Kostarikanci nisu bili baš dobro primljeni i iskorišteni u Maksimiru, što je možda djelomično istina, Medford je godinama poslije imao samo lijepe riječi o Modrima i posebice Bobanu, koji je u tom razdoblju postao najmlađi kapetan i vođa vrlo jake Dinamove momčadi, koja se tih godina ravnopravno borila s iznimno moćnom i poslovično privilegiranom Crvenom zvezdom za naslov prvaka Jugoslavije.
Bobanov utjecaj u Dinamu te anegdota s Medfordom i Gonzalezom
"Dinamo je klub koji sam jako zavolio. Svaki sam gol slavio trčeći prema sjevernoj tribini s navijačima. Nedostaje mi Zagreb, prijatelji iz grada, pogotovo Boban, s kojim sam bio najbolji. I danas kod kuće čuvam dres Dinama u kojem sam zaigrao protiv Atalante u Bergamu", kazao je jednom prilikom Medford, koji na društvenim mrežama često objavljuje fotografije iz vremena dok je igrao u Dinamu.
Nerijetko priča o Dinamu i u emisijama u kojima sudjeluje.
"Boban je tada imao samo 21 godinu, ali njegov utjecaj u klubu bio je golem", kazao je Medford nedavno u jednom popularnom kostarikanskom podcastu i ispričao duhovitu anegdotu, koja sugerira da Kostarikancima u Dinamu nije bilo baš sve super, što govori i statistički podatak da je Medford odigrao 14 utakmica za Dinamo i postigao četiri gola, dok je Gonzalez upisao tek četiri nastupa. Obojica su napustili Maksimir već u siječnju 1991. Medford je prešao u Rapid iz Beča, a Gonzalez u Sturm iz Graza.
"Ja i Gonzalez poznajemo se od rane mladosti, bili smo jako povezani još dok smo igrali za mlade uzraste kluba i reprezentacije. Uoči jedne gostujuće utakmice Dinama doznao sam da je ispao iz sastava i da neće putovati s momčadi. I meni je odmah raspoloženje palo, suosjećao sam s prijateljem i kazao sam treneru da imam problema s mišićem te da je najbolje da ostanem u Zagrebu. Potom je Boban porazgovarao s trenerom, a on se vratio s viješću da će Gonazel ipak biti u kadru. Odjednom mi je bilo bolje, poskočio sam i povikao: 'Ne boli me više mišić, mogu igrati', ha, ha, ha… Eto, toliko smo bili povezani."
Zapažena trenerska karijera
Nije jasno tko je u tom trenutku bio trener Dinama, ali najvjerojatnije se radi o utakmicama nakon ispadanja od Atalante u 1. kolu Kupa Uefe, kada je u Maksimiru vlada prilično komorna atmosfera. Josip Kuže napustio je klupu Dinama između prve utakmice i uzvrata zbog loših rezultata u prvenstvu, a zamijenio ga je Zdenko Kobeščak.
Kostarikanci su svi više padali u zapećak i naposljetku su na zimu pokupili kofere i preselili se u Austriju. Gonzalez u Sturmu nije upisao niti jedan nastup i ubrzo se vratio u Kostariku, a Medford je napravio puno bolju karijeru u Europi. Nakon Rapida prešao je u Rayo Vallecano, pa u talijansku Foggiju, koja je u to vrijeme igrala u Serie A, a potom je ostvario zapaženu karijeru i u Meksiku igrajući za Pachucu, Leon i Necaxu. Karijeru je završio u kostarikanskoj Saprissi.
Gonzalez je za Kostariku igrao sve do 2000., upisao je 65 nastupa i postigao je pet golova, dok je Medford bio reprezentativac do 2002. upisavši 89 nastupa i 18 golova. Osim po onom golu Švedskoj u Italiji, najviše je upamćen po pobjedničkom golu koji je postigao protiv Meksika na Azteci u kvalifikacijama za SP 2002. Bio je to prvi kvalifikacijski poraz Meksika na njegovom slavnom stadionu u Mexico Cityju. Taj se poraz u Meksiku opisuje kao Aztecazo, s jasnom aluzijom na brazilski Marcanazo. Reprezentativnu karijeru zaključio je na Svjetskom prvenstvu 2002. u Japanu i Južnoj Koreji.
Medford je napravio i značajno bolju trenersku karijeru od Gonzaleza. Smatra ga se za jednog od najvećih trenera Srednje Amerike. S velikim uspjehom vodio je Saprissu nakon okončanja igračke karijere. Osvojio je s njom dva domaća prvenstva i CONCACAF Champions Cup, te treće mjesto na FIFA-inom Svjetskom klupskom prvenstvu u Japanu 2005. Bio je klupski prvak Gvatemale i Hondurasa. S puno manje uspjeha vodio je reprezentacije Kostarike i Hondurasa. Gonzalez je sa Saprissom bio prvak Kostarike, a bio je i izbornik kostarikanske reprezentacije od 2019. do 2021.
Dinamova turneja po Južnoj i Srednjoj Americi
Medford i Gonzalez nisu bili prvi stranci u Jugoslaviji, pa ni u Dinamu, ali su prvi koji su ostavili značajniji trag u Maksimiru. Nekoliko godina prije, u sezoni 1985./1986., navijači Modrih imali su priliku upoznati Nigerijca Samuela Okwarajia, no on se vrlo kratko zadržao na Maksimiru, upisao je tek jedan nastup, ušao je s klupe protiv Prištine. Poslije je napravio zapaženu karijeru u Austriji, a naposljetku je preminuo na travnjaku zbog komplikacija sa srcem. Kolabirao je na terenu na utakmici Nigerije i Angole, imao je samo 25 godina.
Stranci su i prije dolazili u Dinamo, uglavnom Južnoamerikanci, no nijedan nije dospio do prve momčadi. Neke od njih doveo je upravo spomenuti Naletilić, koji je godinama radio kao maser u Dinamu. Jednom prilikom ispričao mi je da se, uvjetno rečeno, menadžerskim poslom počeo baviti sasvim neobavezno na jednoj Dinamovoj turneji po Južnoj i Srednjoj Americi. U tom kontekstu rečeno, zanimljivo je što je Medford rekao kada su ga po dolasku u Zagreb pitali što zna o jugoslavenskoj ligi:
"Čuo sam za vodeće klubove, za tu veliku četvorku kako vi kažete. Za Dinamo još znam iz djetinjstva jer je na turneji po Kostarici igrao protiv kluba za koji sam ja igrao", kazao je Medford za Sport magazin.
Medforda Zagreb zaprepastio
Kostarikanci su stigli u Zagreb usred velikih političkih previranja u tadašnjoj Jugoslaviji. Miris baruta osjećao se u zraku, no Zagreb i Hrvatska ostavili su na njih lijepe impresije, barem sudeći prema napisima iz tog vremena. Medford je po dolasku kazao da su mu saznanja o Jugoslaviji bila vrlo skromna.
"Meni su govorili da Jugoslavija ima teških problema, da je siromašna, da vlada komunistički diktator, tako da sam ostao zaprepašten kada sam sletio na aerodrom. Sve je tako moderno, tako dotjerano. Zgrade, široke ulice, fini, elegantni ljudi. Bit će da mi u Kostarici nemamo dobre informacije o vama", kazao je Medford u intervjuu za Sport magazin, ni ne sluteći da je ratni vihor pred vatima, a prije toga je u tekstu opisao kako je zapravo došao u Dinamo. Nije to mogao ni pomisliti nakon igračke eksplozije na SP-u u Italiji.
"U kombinaciji je bila Španjolska, možda Italija, a sve ostalo bilo je u drugom planu. Već je sve bilo gotovo sa španjolskim Logronesom, kad su odjednom razgovori zapeli oko neke provizije. Sve me skupo iznenadilo, jer je došlo neočekivano, ali menadžer je taj koji odlučuje", kazivao je Medford, pa odgovorio na konstataciju da se Logrones bori za sredinu ljestvice, dok Dinamo juri trofeje:
"Da, Dinamo je uvijek u vrhu i igra u europskim kupovima. Za mene je dolazak ovamo puno povoljnija solucija."
Skromnost koja zapanjuje
Zanimljiv je bio i Medfordov odgovor na pitanje da se u Europi pisalo kako su u Kostarici nogometaši nezadovoljni primanjima, da su pravi siromasi u odnosu na ostale zemlje.
"Ne, ne, to je pretjerano. U Kostarici čovjek može dobro živjeti novcem zarađenim od igranja nogometa. Klub ti plati transfer, pa ti plati premije i možeš živjeti vrlo dobro. Standard profesionalnih nogometaša nešto je veći od standarda srednje klase i mislim da to mora zadovoljiti većinu", kazao je Medford, a autor tekst u Sport magzinu je konstatirao:
"Skromnost koja zapanjuje. Kostarika bi sa svojim jeftinim igračima mogla biti pravi zlatni rudnik Predraga Naletilića. Ima nos…"
Nije se ostvarilo s Kostarikancima, ali može se reći da su Medford i Gonzalez otvorili vrata strancima u hrvatskom klupskom nogometu. Probili su led. Po dolasku u Zagreb prvo su se smjestili u hotel Palace, a potom su prešli u Esplanadu.
Nešto stariji navijači Dinama sjetit će se da je upravo u tom poznatom zagrebačkom hotelu doajen hrvatskog sportskog novinarstva Zvonimir Magdić napravio s njima intervju koji se pamti. Na meniju štrukle, šetnja Zrinjevcem i Gornjim gradom, Katedrala koja je veća nego u San Joseu i nedavni derbi s Partizanom u Beogradu, u kojem je bilo grubosti koje se Kostarikance zaprepastile.
Jezivi derbi i grubosti u Beogradu
"Njegovo je lice u grču, Medfordu je vrat bio išaran masnicama zabodenih prstiju jednog partizanovca. A noga visi, bojao se da je nešto puklo", napisao je Magdić, a Medford se požalio:
"Kod nas se mlati… Ali tu…"
Gonzalez se uhvatio za veliki križ oko vrata i zavapio:
"Igra se brzo i užasno oštro. Ne, nisam se uplašio vašeg nogometa, ali bilo je jezivo u Beogradu. Kako me je netko pograbio, trgao dres, užas", zgranuto je kazivao Gonzalez, dok je Medford melankolično dodao:
"E, da mi je bilo lopti. Niti jedna moja. Za vjetar. Sve u vjetar", napisao je Magdić u svojem osebujnom stilu i dodao: "Jedva čekaju Bobana…"
"(B)Oban… Gran Jugador. Igračina!" uzvratiše Kostarikanci.
"Ostavili su na čas i rižu i medaljon. Čaša u rukama i kuc Bobanu", nastavio je Magdić.
"S njim ćemo biti daleko jači", konstatirali su.
Atalanta je bila ante portas.
"Bez brige. Ako oni imaju konje za utrku (op.a. Caniggia), imamo i mi", kaže Medford, a Magdić nastavlja:
"Nije mislio na sebe. Ali u brzini samo je Medford ravan Claudiju. Med kojem Šuker uvijek mrsi kosu prije istrčavanja. Veli da mu je to za sreću. A Gonzalez vjeruje u top Osječanina."
Kralj zagrebačkih noći
Kostarikanac dodaje impresiju o budućoj Zlatnoj kopački i najboljem strijelcu hrvatske reprezentacije:
"Puca strahovito!"
A onda red priče o glazbi i što slušaju, najviše tonove Kariba, pa o zagrebačkim "muchachitasicama" i kakve najviše vole…
"Medfordu za svakom iskaču oči i lovi ga žeđ za jezikom", pisao je Magdić:
"A Gonzalezu je lakše. Njega čeka zaručnica… Dok je Medford pravi vrag, šali se i sanja vreli dah kakve mačke."
Eto, takvo je to bilo doba, opasno i vrelo, ali s puno nogometne fantazije, duha i šarma u sportskom novinarstvu. Kostarikanci nisu bili dugo u Zagrebu, ali ostavili su trag. Posebice Medford. Urbana legenda kaže da je bio kralj zagrebačkih noći, da je preorao grad uzduž i poprijeko.
Kao svaki pravi latino zavodnik volio je zaplesati i zabaviti se. Navodno je bio čest gost noćnih klubova i jako omiljen kod žena. Priča kaže da je ostavio podosta slomljenih srdaca, što sugeriraju i Magdićeve opaske. Sada kada je Boban glavni šef Dinama, možda bi u Maksimiru mogli pozvati kostarikanski dvojac na neku europsku utakmicu. Zacijelo bi se evocirale brojne uspomene.
