''Koji je vaš klub za koji navijate?'' propela se rumena Sara na prste i ispituje grupu koju vodi kroz Bomboneru.
Tri vijesti o kojima se priča
''Defensor!'' odgovoriše dvojica tetoviranih Urugvajaca.
''Vas dvojica?''
Japanci su i dalje blejali. Ne razumiju.
''Mihael Mikić'', trknem Pokemona do sebe. On se zbunjeno nasmije i pokaže Sari ''šukerovski'' palac. Jer, logično je da Sara zna Mikića.
''A ti, za koga navijaš?'' na mene je došao red.
''Za Vatrogasac iz Kobilića. Can you spell it…?''
Nije se mogla zbrojiti pa sam joj dao ''hint''. Ona ipak zna samo za Dinamo i Hajduk.
''Don’t worry. Vatrogasac – Secunda division.''
Mora ti biti toplo oko srca kad vidiš da stadion takvog velikana nema stolice na navijačkim tribinama. Na srednjem prstenu gdje su smješteni najvatreniji ultrasi šepuri se broj 12. Ovdje su navijači zaista 12. igrač, kao recimo na utakmicama Lokomotive…
''Bez obzira s kim igramo.''
Za one koji ne znaju, Boca Juniors je svoje prepoznatljive plavo-žute boje dobila po švedskom brodu koji je uplovio u luku, a navijači koji su čekali na dokovima dogovorili su se da će dati boje dresova po onom brodu koji prvi uplovi.
Kad smo već kod dresova, cijene, kao i u cijelom Buenos Airesu, ne odudaraju od zapadne Europe. Originalni dres je 100 dolara, osim ako ne poželite avanturu i dres Fernanda Gaga – e taj je 110. Malo sam subjektivan, ali meni Gago spada u onu skupinu ''ni Real ne zna zašto''. Iako je čovjek skupio 61 nastup za Gaučose i igrao s pokidanim ligamentima koljena sada kada se lomilo za odlazak u Rusiju. Na tome kapa dolje.
Tura razgledavanja nastavlja se kroz svlačionice i muzej. Dakako, tu su istaknuti kiparski radovi u trometarskoj veličini Riquelmea, Palerma, Menottija, Maradone…
Ispod Diega piše i broj nastupa i golova. 71 utakmica, 35 golova za Bocu.
''Zašto je Diego legenda Boce ako je odigrao pet sezona u Argentinos Juniorsima, a samo dvije za Bocu?'' nastojim uhvatiti Saru na krivoj nozi.
Skupina je stala, a Japanci me fotografiraju. Jedan upire i prstom – Mamićeva sotona i provokator. Vidim mu na licu. No Sari je neugodno, našla se u neobranom grožđu.
''Pa, znate, on je zabio važan gol rukom na Svjetskom prvenstvu.''
Nisam znao. Dobro pitanje za kviz. Ubila me kontrom. U Bernardićevu stilu.
''Zašto ne želite staviti stolice na te tribine?'' pitam Saru.
''Zato što bi se smanjio kapacitet. Iskreno, Ultrasi stalno stoje i navijaju i onda se za njima povede cijeli stadion.''
Stajali smo na onoj famoznoj strmoj tribini nekoliko metara od aut-linije. Na onoj sa koje Maradona gleda utakmice. U četvrtom redu.
''Znaš li koliko stoje ulaznice za ova mjesta za recimo Boca – River? 40 000 argentinskih pesosa.''
Prevedeno, nešto vise od 12 tisuća kuna. Za Bocu su ulaznice gotovo dvostruko skuplje nego za bilo koji drugi argentinski klub. Primjerice, za drugi veliki derbi Independiente - San Lorenzo ulaznice su dvostruko jeftinije.
Za Bocu ćete izdvojiti preko službene prodaje 130 – 140 dolara za ulaznicu! Na Independiente možete za 60-ak dolara, na River za 80. Independiente je, recimo, najtrofejniji južnoamerički klub. Imaju čak sedam osvojenih Copi Libertadores.
''Zasto su ulaznice tako skupe?'' pitam.
Zato sto svi žele na Bocu'', spremno i ponosno će Sara.
''Bez obzira sto je Temperley 25. na ljestvici?'' dodaje naša domaćica.
Put kroz Bomboneru završava u klupskom restoranu gdje za 80 kuna možete pojesti veliku pizzu Riquelme. ''Rikelmuša'' je sočna i ukusna kao nogomet tog veličanstvenog lijenoguzog Gauča.
U utrobi stadiona postoji i kinodvorana u kojoj možete pogledati najbolje igre Juana Romana u Boci. Za 50-ak kuna možete pojesti i Tevezov burger. Carlitos je danas najveća ikona Boce. Zašto? Zato sto je iz Fuerte Apachea, zloglasne četvrti iz predgrađa Buenos Airesa. Približili smo se i mi s pristojne udaljenosti. Doduše, lica koja ćete tamo pronaći bolje je izgubiti nego pronaći…
