Grad u kojem sam rođen i u kojem sam živio 35 godina, napustio sam u ljeto 2019. godine. Iz profesionalnih razloga, u metropoli sam jednostavno pronašao ono što tražio, posao koji će me ispunjavati i priliku da budem i radim ono što sam oduvijek želio.
Da, ja sam jedan od rijetkih koji su si u ovoj fazi života ispunili snove i s vremenom počeli živjeti od onoga što vole i što im je dugo bio tek hobi. Iako će netko prokomentirati da sam lud što sam svoju elektrotehničku struku, diplomu i sedam godina provedenih na fakultetu zamijenio za ono što volim. Da, mnogi će to tako vidjeti, ali ja nisam niti sekunde požalio.
Gradski vrt je bio drugi dom
Otkad mi moj drugi dom, kako sam mogao zvati Gradski vrt, više nije bio redovna stanica dva ili tri puta mjesečno, a bio je to preko 25 godina, svaki dolazak na tu betonsku ljepoticu bio je posebniji. Pratio sam i građenje novog stadiona, koji je dok sam još živio u Osijeku bio tek jedna velika iskopana rupa. Ali, kako sam otišao, svakim dolaskom sve je više nicao i sve je realnije bilo da će se nešto uistinu dogoditi.
I to se dogodilo. Nije bilo lako napustiti posljednji put Gradski vrt, nakon svibanjske utakmice protiv Rijeke. Naravno, bilo je to mjesto za koje mogu reći da je donijelo vjerojatno jednaku količinu boli i sreće, mjesto koje je donijelo i toliko razočaranja u trenucima kad pomisliš da napokon nešto imamo. Ali opet, tvoje mjesto, kao kuća koju nije lako napustiti, znajući da se tamo, barem po ono po što si dolazio, više nikad nećeš vratiti.
Kuća gdje smo gledati ulazak u finale Kupa, kuća gdje je pala Slavia, gdje se eliminirao PSV, gdje su se dogodili trenuci koji će se pamtiti zauvijek i koji će biti neizbrisiv dio mene.
Opus Arena odmah me je kupila
Ali, bit ću iskren i reći da je Gradski vrt u subotu 22. srpnja, oko 17 sati, spremljen gdje mu je mjesto, u uspomene. Tri generacije obitelji Katušić, 66, 39 i dvije godine, došle su na otvaranje fan shopa i prigodni program. I osjetio sam to. Velikim dijelom zbog toga što sam vidio i koliko se mojoj mezimici svidjelo sve što je na licu mjesta doživjela.
Kako si je sama odabrala majicu u fan shopu te kako je danima nakon toga, gledajući naslovnicu Bijelo-plave revije, na kojoj je Opus Arena snimljena iz zraka, govorila: "Ja tu bila, ja tu ići opet."
Nema što, Opus Arena me je kupila. Novi dom je tu! Kao kad useliš u novi stan i zamiriše ti svježa boja po zidovima.
Par sati kasnije utakmica. Kiša je malo pokvarila doživljaj, zbog nje sam čekao do otprilike 20 i 30 za doći na stadion. Snimio sam neki live šetajući uz tribine (pogledati OVDJE), susreo kolegu, brzinski popio pivo i ušao na press ulaz oko 20 i 50.
Čekajte, na svoje mjesto ću se odvesti liftom!?
I tu počinje fascinacija. Mladu damu na ulazu sam pitao gdje je press tribina, da bih dobio zanimljiv odgovor.
"Tu lijevo, pa u lift na kraju hodnika i na treći kat", rekla je mlada dama.
Lift? Na stadionu u Osijeku? U redu, nema problema. Nije da mi zvuči kao nešto što sam očekivao, ali dobro, neću se buniti.
Hajdemo probati i to. Odvozio sam se liftom s dva policajca, koji imaju svoj balkon odmah uz press, koji je sam po sebi jednostavno suviše impresivan za opisati riječima. Dugi hodnik, dva reda. Jedan unutarnji, gdje se sjedi iza stalka i jedan balkonski.
Ovaj drugi trenutno izgleda poželjnije i drago mi je da sam baš tamo bio. Kad zahladi, opcija prvo spomenuta bit će sigurno svojevrsni dar s neba.
Pogled? Ono kako vidite na televiziji, budući da su na tom dijelu stadiona smještene i četiri glavne kamere. Neću pogriješiti ako bih rekao da se radi o najboljim mjestima na stadionu, a privilegiju pratiti s njih ima oko stotinjak novinara.
Nekad nije loše raditi taj posao, lakše se podnese negativa koju od određenog dijela čitatelja dobivamo. Ali, što se može, i to je dio posla na koji moraš biti spreman i znati se što bolje nositi s njim.
Što se tiče akustike, sve je orilo čak i dok je samo jedna tribina navijala. Ona južna u sredini, gdje se nalazi Kohorta. Morat ću jednom otiću u press na reprezentaciji ili na nekom derbiju, da vidim kako će izgledati kad u navijanje krene apsolutno cijeli stadion. Navijao je cijeli stadion protiv ZTE-a, ali tada sam, što ćete pročitati u nastavku teksta, odlučio utakmicu popratiti s tribine.
Press salon može bez problema biti kino dvorana
Šest komada na otvaranju stadiona? Sjajno, ali i mali žal što to nisam doživio s drugim navijačima pored sebe. Nažalost, nisam mogao dobiti jedno i drugo, ali nije mi žao što sam odabrao doživjeti sve to na novinarski način. Prilika za odraditi na navijački dolazila je već istog tjedna.
Nakon utakmice konferencija za medije u press salonu koji izgleda kao manja kino dvorana. Nisam naravno ni sumnjao da će i taj dio biti odrađen na jednako visokoj razini kao sve ostalo. Da, uistinu se mi novinari na ovom stadionu možemo osjećati kao gospoda i to je vrlo ugodna spoznaja.
Ugodno je bilo i napustiti stadion. Kiša je stala, šest komada je bilo u mreži, imamo četiri dana da se pripremimo za ZTE. A tamo idemo kao navijači.
U četvrtak je izbor pao C2 tribinu. Posljednji, 20. red, dva Katušića u ravnini točke kaznenog udarca na sjevernom golu. Pozicija je to s koje na Gradskom vrtu nije bila najbolja percepcija same utakmice, no mjesta su bila najbolja od svih preostalih, a da su dva, jedno uz drugog.
Govorili su mi ljudi koji su bili da se sa svih mjesta vidi jednako dobro, ali nisam to mogao vjerovati dok ne vidim sam. Doživio sam dovoljno tribina, posebno onih gostujućih, gdje je percepcija utakmice gotovo pa nepoznat pojam. Hoću li dovoljno dobro vidjeti sva događanja kod daljeg gola? Hajdemo probati.
Već sam ulazak na tribinu, koji smo u 19 i 30, dakle 30 minuta prije početka utakmice, odradili u otprilike pet minuta otkako smo stali u red, dao je naslutiti da su ljudi bili u pravu.
Ljudi su bili u pravu, uistinu nije bitno gdje si smješten
Oba gola, sve linije, s pozicije na kojom smo bili, vidjeli smo savršeno. I jasno je bilo kako će to biti pravi nogometni doživljaj. Zar je ta atletska staza na nekim stadionima toliki problem, koji ti na nekim mjestima ne dozvoljava pravi doživljaj? Izgleda da uistinu je. Pa eto, imamo sad engleski doživljaj utakmice.
Sam doživljaj s tribine možda je ipak malo više njemački nego engleski, uostalom nama je to mentalitetom bliže. A i za nogomet se probajmo bodriti time da Opus Arena stvara vibru Bundeslige. Kokice i napitci koje vjerni djelatnici donose zainteresiranima su svakako dio njemačkog štiha.
Press nikad neće biti tribina i to je činjenica. Jako sam se ugodno osjećao s prijeke strane, ali tribina će uvijek biti ono što daje pravi doživljaj stadiona i to se dogodilo. Malo je reći da sam oduševljen onime što je Osijek dobio i gdje će generacije stjecati ljubav prema klubu kakva postoji i kod mene.
I jedva čekam da mezimicu dovedem na stadion. "Legicu" već pjeva, iako naravno još nema pojma što stihovi znače, ali misija unošenja te ljubavi je krenula. Neće biti lako odgojiti navijače Osijeka na jugu zagrebačke Dubrave, ali svi roditelji daju sami sebi neke dodatne zadatke pored onih osnovnih, pa tako i ja.
Opus Arena i sve što ona nudi će mi sigurno podosta olakšati taj posao.
