Pored zvjezdanog okršaja Reala i PSG-a, susret osmine finala Lige prvaka koji se najviše iščekuje je onaj između Barcelone i Chesleaja. Ova dva kluba razvila su možda i najžešće europsko rivalstvo 21. stoljeća; mnoge njihove utakmice iz zadnjih 15-ak godina pamte se i danas, a sigurno će se pamtiti u godinama, pa i desetljećima koja slijede.
Veliki doprinos rivalstvu svakako daju i fundamentalne razlike između ovih klubova. Pogonjen ruskom naftom, Chelsea je početkom 21. stoljeća ''preko noći'' postao dijelom europske elite, dok Barcelona kudikamo duže uživa taj status.
Osim što su to bili susreti ''novih bogataša'' i ''stare aristokracije'', ovi su klubovi njegovali i dijametralno suprotne nogometne filozofije: s jedne strane Barcin idealistički, estetski dopadljiv napadački nogomet, a s druge pragmatični Jose Mourinho koji se uzdao u tvrdu, fizičku i taktički discipliniranu igru.
Ronaldinhova "špica" koja se i danas pamti
No korijeni ovog rivalstva ipak sežu u vrijeme prije Mourinha i Romana Abramoviča. Prvi moderni susret Chelsea i Barca odigrali su 2000. godine; bio je to prvi izlet Blusea u Ligu prvaka, a dogurali su sve do četvrtfinala gdje ih je čekala Barca. U prvoj utakmici slavili su s 3:1, ali Barca je u uzvratu okrenula i izbacila Engleze pobjedom 5:1.
''Prava stvar'' krenula je Mourinhovim dolaskom i susretom u osmini finala 2005. godine. Prvu utakmicu Barca je na svom terenu dobila 2:1, a Mourinho je napao suca Andersa Friska, rekavši da ''nije iznenađen'' što je isključio Didiera Drogbu u drugom poluvremenu. Frisk je nakon utakmice dobio prijetnje smrću od navijača Chelseaja, nakon čega se švedski sudac odlučio za mirovinu.
U uzvratu je viđen pravi spektakl i jedan od najljepših poteza u povijesti ovog rivalstva. Ronaldinho je u 39. minuti primio loptu okružen igračima Chelseaja; činilo se da je u bezizlaznoj situaciji, ali Brazilac je majstorski vrhom kopačke pogodio pored skamenjenog Petra Čecha. Bio je to gol za 3:2, rezultat koji je Barcu vodio dalje, ali Chelsea je do kraja došao do četvrtog gola vrijednog prolaza.
Baskijski mesar i Messijeva noćna mora
Barca je već sljedeće godine dobila priliku za osvetu. Katalonci su u Londonu slavili s 2:1, a u uzvratu im je 1:1 bilo dovoljno za prolaz u četvrtfinale. Prvu utakmicu obilježio je Asier Del Horno; baskijski branič nije imao nimalo milosti prema tada mladoj Barcinoj senzaciji Leu Messiju, a zaradio je i izravni crveni karton već u 37. minuti nakon što je hokejaškim startom poslao Argentinca na pod.
Tko zna, možda upravo u brutalnim Del Hornovim nasrtajima leže korijeni Messijeve ''Chelseajeve traume'' –Argentinac Bluesima nikad nije zabio gol, iako je u osam utakmica čak 29 puta pokušao matirati vratare Chelseaja.
Stvaranje "Uefalone"
Vrhunac rivalstva dogodio se 2009. godine u kontroverznom polufinalu koje je obilježio norveški sudac Tom Henning Ovrebo. On je dijelio (ne)pravdu u londonskom uzvratu nakon 0:0 u prvoj utakmici, a njegovo suđenje i danas je ''pljačka stoljeća'' u očima navijača Chelseaja.
Ovebro je mogao dosuditi jedanaesterac za Chelsea u čak šest situacija, ali nijednom nije pokazao na bijelu točku, iako su neke situacije bile i više nego čiste. Andres Iniesta je na kraju presudio poznatom golčinom na samom kraju utakmice, a ostale su zapamćene scene žestokih prosvjeda igrača Chelseaja, prije svih Michaela Ballacka i Drogbe. ''Ovo je je***a sramota'', vikao je napadač Bluesa u kameru nakon utakmice.
Ova je utakmica svakako dala veliki doprinos stvaranju posprdnog nadimka ''Uefalona'', koji protivnici Barce vole koristiti kada Katalonci pobjeđuju uz kakav sudački poguranac. Ovrebo je postao još jedan sudac na čiju je karijeru bitno utjecalo ovo veliko rivalstvo; zadnju utakmicu Lige prvaka sudio je godinu kasnije nakon čega više nije sudio važnije utakmice, a po vlastitom priznanju i danas dobiva prijeteće poruke bijesnih navijača koji mu nikad nisu zaboravili kobnu londonsku noć.
Chelseajeva osveta i Torresovo iskupljenje
Chelsea je dobio priliku za osvetu 2012. u polufinalu. Drogba je u prvoj utakmici pogodio za pobjedu 1:0, ali u drugoj se činilo da će Barcelona preokrenuti: poveli su u 35. minuti, a već u 37. je John Terry zaradio crveni karton. Iniesta je u 43. zabio za 2:0, ali Ramires je u sudačkoj nadoknadi prvog poluvremena šokirao Camp Nou nakon sjajne lopte Franka Lamparda.
Barcelona je napadala u valovima, ali Chelsea je odlijevao. Veliku priliku za skidanje ''Chelseajeva prokletstva'' imao je Messi koji je u 48. minuti pucao penal, ali njegov je udarac odsjeo na gredi. Promašaje je kaznio Fernando Torres, španjolski napadač koji je te sezone stigao iz Liverpoola.
Torresu je ta sezona bila vjerojatno najteža u karijeri; nekad ubojiti napadač cijele je sezone promašivao nemoguće, doslovno nije mogao zabiti ni na prazan gol. Englezi su ga u svom stilu uzeli na zub i pretvorili u predmet sprdnje, ali kad je bilo najvažnije, Torres je pokazao klasu: u sudačkoj nadoknadi ostao je potpuno sam na polovici Barce, napetost je rasla kako se približavao Victoru Valdesu, a onda je elegantno zaobišao čuvara Barcine mreže i mirno pogodio za veliko slavlje, prolaz Chelseaja i pravu ekstazu Garyja Nevillea.
Njihov novi susret nastavak je ovog velikog rivalstva. Dojam je da su se strasti malo ohladile u posljednjih šest godina, ali nakon svih epskih trenutaka i žestokih bitaka koje su vodili ovi klubovi, nije pretjerano ovaj susret nazvati modernim klasikom europskog nogometa koji uvijek nosi određenu težinu.
