Legendarna talijanska jedinica Gianluigi Buffon osvojila je 29 trofeja u karijeri s klubovima i talijanskim reprezentacijama u nekoliko uzrasta, njegova bogata karijera traje od 1995. godine, a u četvrtak je, u 44. godini, potpisao za klub u kojem je sve počelo – Parmu.
Tri vijesti o kojima se priča
Debitirao je, dakle, 1995. godine i trebalo mu je samo četiri godine kako bi ostavio svoj trag, u sezoni 1998/99. tadašnji gazda okupio je lijepu družinu oko njega i osigurao mu je prvu srebrninu u karijeri, ta Parma predvođena Albertom Malesanijem osvojila je Copu Italiju, a u svibnju 1999. godine okitila se naslovom pobjednika tadašnje Uefa kupa.
Igrao s ikonama
Bila je to naznaka velike karijere, koja eto traje i danas, te njegov prvi veći uspjeh u karijeri. Do njega je dogurao uz pomoć u to doba odličnih imena poput Liliana Thurama, Fabija Cannavara, Juana Sebastiana Verona, Hernana Crespa, Enrica Chiese…
Vi stariji još ih se dobro sjećate i znate kakve su karijere napravili, a vi mlađi vjerojatno ste ih upoznali preko YouTubea i na Fifinim i Uefinim svečanostima na kojima često dijele nagrade. Buffon je u doba kad je igrao s njima, odnosno s njima osvojio Uefa kup imao 21 godinu, a danas smo službeno saznali kako će njegova karijera trajati još barem godinu, dakle do 45., a znate li gdje su sad njegovi tadašnji suigrači?
Igrao s dvojicom sinova svojih tadašnjih suigrača
Reći ćemo vam samo da su dvojica u međuvremenu odgojili sinove koji su također dijelili dres s legendarnim talijanskim golmanom, Lilian Thuram i Enrico Chiesa. S Chiesinim sinom Federicom igrao je 2018. godine u dresu talijanske reprezentacije, a godinu kasnije u PSG-u mu se pridružio i Marcus Thuram, sin legendarnog francuskog braniča.
Thuram je svoju igračku karijeru zaključio još 2008. godine u Barceloni, a po završetku nogometne karijere prebacio se u politiku, kao političar bio je žestok kritičar politike bivšeg predsjednika Sarkozyja te borac za legalizaciju istospolnih brakova.
Chiesa je još dugo igrao, međutim ni blizu na tako visokoj razini kao Gigi, on je pak svoju karijeru zaključio 2010. godine u dresu niželigaša Figlinea. Po službenom igračkom umirovljenju dogovorio je svoj prvi trenerski posao u klubu u kojem je objesio kopačke o klin, međutim brzo je odustao jer je spomenuti klub isključen iz svih talijanskih liga iste te godine. Gigi je s njim osvojio svoj prvi Kup Italije u karijeri, a s njegovim sinom Federicom svoj posljednji.
Političar i osuđeni kriminalac
U zadnjoj liniji tadašnje Parme uz Thurama su igrali još Nestor Sensini i Fabio Cannavaro.
Legendarni Argentinac poslije Parme je igrao još u Laziju pa se kao i Buffon vratio na još jedan mandat u Parmi, kasnije je otišao u Udinese u kojem je 2006. zaključio karijeru. Baš kao i Chiesa okušao se u trenerskoj ulozi, probao je u Udineseu, a u domovini je vodio još Newells Old Boyse i Colon, s kojim se rastao 2012. godine i otad uživa u mirovini.
Fabio Cannavaro postao je najbolji stoper svog vremena, svjetski prvak, dobitnik Zlatne lopte i Fifin igrač godine. Igrao je kasnije u Interu, Juventusu i Real Madridu, između ostalih, a umirovio se 2010. godine. Kratko poslije radio je kao TV komentator i na nekoliko ambasadorskih dužnosti, a nogometu se vratio kao trener 2014. godine u Guangzhou Evergrandeu. U svojoj prvoj godini na klupi kineskog kluba upao je u probleme s talijanskim vlastima i poreznicima te je osuđen na 10 mjesečnu kaznu. U zatvor nikad nije otišao, ali je zato uspio kao trener na Bliskom i Dalekom istoku. Okušao se i u ulozi izbornika Kine prije dvije godine, ali je odstupio poslije samo jedne utakmice kako bi se koncentrirao na Guangzhou.
Suigrač mu je Deschampsov pomoćnik
Dino Baggio poslije Parme otišao je u Lazio, a do 2008. bio je aktivan igrač. Karijeru je zaključio u niželigašu Tombolu, kako bi zaigrao za klub u blizini svog rodnog mjesta za svog prvog trenera u životu. Po završetku karijere nije postao agent, trener ili komentator, nego živi miran obiteljski život. Povijest će ga zauvijek pamtiti kao „mlađeg brata“ Roberta Baggija, ovo mlađeg je pod znakovima navoda jer je cijeli svijet dugo vjerovao kako su nekadašnji suigrači iz talijanske rerprezentacije u krvnom srodstvu.
Alain Boghossian bio je dio momčadi koja je 1998. u Francuskoj postala svjetski prvak, a čak ima i minute u finalu protiv Brazila. Iz Parme je otišao 2002. godine i prešao u Espanyol, međutim samo godinu poslije se umirovio zbog problema s ozljedama. U međuvremenu se zaposlio kao pomoćni trener i trenutačno je član francuske ekspedicije na Euru kao Deschampsov pomoćnik.
Veron igrao do 2017. godine
Diego Fuser je devet godina stariji od Buffona i igrao je aktivno do prije devet godina. Doduše, od 2004. godine, kad je napustio Torino, igra na amaterskoj razini. Karijeru je zaključio 2012. godine kao igrač i trener u drugoj regionalnoj ligi u Pijemontu. Iste godine preminuo mu je sin pa se Fuser povukao iz javnog života i umirovio kao sportaš.
Juan Sebastian Veron je igrao aktivno do 2017. godine objesivši kopačke o klin u matičnom argentinskom Estudiantesu. Poslije igračke karijere najprije je bio „Zoki“, a sad je „Zdravko“ jer je počeo kao sportski direktor Estudiantesa, a danas sjedi na predsjedničkoj klupi.
Crespo se također vratio u Parmu
Paolo Vanoli poslije Parme je igrao u još nekoliko Serie A i B klubova, a kratko je bio u Škotskoj i Grčkoj. Igrao je do 2007. godine, a kasnije izgradio imidž čovjeka iz sjene. Radio je na nekoliko pozicija u mlađim uzrastima Azzurra, bio čak i izbornik, a zadnje dvije godine proveo je kao tehnički direktor u Interu.
I za kraj dolazimo do svima vjerojatno vrlo dobro poznatog imena – Hernana Crespa. On je svoju ljubav prema Parmi također vratio an kraju karijere. Dao joj je zadnje dvije godine svoje igračke karijere, a kad je 2012. godine konačno rekao dosta poslije 300 golova i 19 godina aktivnog igranja, postao je trener Parmine Primavere. U mlađim uzrastima kluba radio je do 2019. godine ka je sjeo na klupu Banfielda. Danas radi kao glavni trener brazilskog giganta Sao Paola.
