Nekadašnji napadač Parme, Leedsa i švedske reprezentacije, Tomas Brolin, u razgovoru za La Gazzettu dello Sport otvoreno je progovorio o svojoj neobičnoj životnoj priči – od nogometnog genijalca i osvajača trofeja do čovjeka koji danas, s jednakim žarom, prodaje usisavače.
Tri vijesti o kojima se priča
"Nogomet mi je u djetinjstvu bio čista zabava, ali s godinama je postao posao. Ipak, bilo je to nezaboravno razdoblje. S Parmom sam osvojio Kup Italije, Kup pobjednika kupova, Superkup Europe i Kup UEFA. Sa Švedskom sam bio treći na Svjetskom prvenstvu 1994. Iste sam godine završio četvrti u izboru za Zlatnu loptu, iza Stoichkova, Baggia i Maldinija. Nije loše, zar ne?"
"S 28 sam rekao 'dosta'"
Brolin je karijeru završio iznenađujuće rano:
"Bio sam iskreno umoran od svakodnevnih treninga. U glavi su mi već bili neki drugi projekti. Oduvijek sam bio znatiželjan. Onda mi je prišao jedan čovjek – izumitelj. Pokazao mi je novi model usisavača. Toliko me fascinirao da sam s njim osnovao tvrtku. Taj trenutak promijenio je sve – nikada više nisam poželio vratiti se nogometu."
"Mnogi su mi govorili da je 28 godina prerano za kraj karijere, ali ja sam odgovorio: 'Ovisi što si napravio u tih 28 godina.' Osvojio sam puno toga. A život je prekratak da bi radio ono što te ne veseli."
"U Parmi mi najviše nedostaje kuhanje i stolni tenis sa Zolom"
"Najviše pamtim Kup Italije 1992. protiv Juventusa. Parma je tada bila mlada i neiskusna momčad, ali uspjeli smo napraviti čudo. Iduće godine osvojili smo Kup pobjednika kupova – Wembley pun naših navijača bio je nešto nevjerojatno."
U Parmi, u kojoj je bio suigrač s legendarnim vatrenim Mariom Stanićem, najradije pamti druženja, kuhanje, partije tenisa s Giampierom Alinovijem i stolni tenis s Gianfrancom Zolom.
"Često sam ga pobjeđivao! Na kraju se iz toga rodilo pravo prijateljstvo, koje traje i danas."
"Nakon nogometa postao sam profesionalni igrač pokera. Počeo sam slučajno, igrajući s prijateljima u Stockholmu, a završio sam u kasinima Las Vegasa. Uvijek sam bio smiren – kao i na terenu. Nije se vidjelo imam li dobre ili loše karte, pokušavao sam čitati protivnike. Ali i taj svijet me na kraju umorio. Ponekad se pitam – jesam li previše nestrpljiv? Možda. Ali meni uvijek treba novi izazov."
"Danas prodajem usisavače i sretan sam"
"Nogomet volim i dalje, gledam utakmice, pogotovo Parmine, ali nikada nisam pomislio vratiti se. Ne mogu reći da ne mogu živjeti bez nogometa – to bi bila laž. Lijepo ga je igrati, još ljepše promatrati, ali to je poglavlje koje sam zatvorio.
Trenerski posao? Nema šanse! Trener mora brinuti o 25 igrača, a ja jedva brinem o sebi. Imam svoje hobije – golf, padel, druženja s prijateljima. I znate što? Mislim da sam sretniji od većine trenera."
"Najdraži trenutak? Moj prvi gol u Serie A, u Bariju. Bio je to korner, skočio sam savršeno i zabio glavom – a visok sam samo 1,75! U prvim četirima utakmicama te sezone zabio sam četiri gola – sve glavom. U tome vidim čudo i ljepotu života: uvijek te iznenadi. Zato stalno tražim nova iskustva – da se nikad ne dosađujem."
