Vinkovci tuguju. Otišao je Mladen Bartolović, legenda Cibalije i HNL-a. Posvetu pišem s grčem u želucu. Poznavali smo se prilično dugo, još onomad otkada je iz Siska stigao u Vinkovce. Bio je to prst sudbine, prvi gol za Segestu zabio je upravo protiv Cibalije.
Tri vijesti o kojima se priča
Posljednjih tjedana loše su informacije stizale iz Vinkovaca, znao sam da Bartol nije dobro, da se opaka bolest rasplamsala, ali tužna vijest opet je šokantno odjeknula u glavi i srcu.
Mislima prolete godine poznanstva, intervjua, razgovara, poslovnih i privatnih. Puno smijeha, puno zezancije. I s Bartolom i bratom mu Igorom, kojem ovim putem izražavam najdublju sućut, kao i cijeloj obitelji i prijateljima.
Sjajan igrač i divan čovjek
Posljednjih godina imao je tešku zdravstvenu situacija, uglavnom sam informacije dobivao od najbližih prijatelja i bivših suigrača, poput kuma mu Marija Lučića ili Tune Andričevića te dugogodišnjeg mu trenera Mile Petkovića. Svi koji su barem ovlaš poznavali Bartola tuguju i prebrojavaju misli. Imamo se čega prisjećati.
Bartol je bio sjajan igrač, rijetko viđen dribler, onako niskog težišta, startan i eksplozivan znao je s tim svojim čuvenim lažnjakom zanjihati i posložiti tribine, a gdje neće čuvare. Mihael Mikić najbolji je svjedok. Taj spektakularan dribling u dresu Hajduka protiv Dinama i danas oduševljava ljubitelje nogometa.
Svakako je jedan od najboljih igraća Cibalije svih vremena, legenda je vinkovačkog kluba, odmah uz bok nenadmašnom Sulejmanu Haliloviću, a neću pretjerati ako kažem da je prava ikona HNL-a.
Taj Bartolov zarazni osmijeh...
Napravio je zapaženu karijeru; igrao je za Cibaliju, Dinamo, Hajduk i Zagreb, okušao se i u Saarbrückenu, tada 2. Bundesligi, tamo ga je trenirao slavni Klaus Toppmöller, te iranskom Fooladu, a upisao je i respektabilan broj nastupa za Bosnu i Hercegovinu, ali puno je važnije što je bio doista divan čovjek, prekrasna osoba, baš dobričina. Nije kurtoazija, tko god je Bartola poznavao, zna da je to istina.
Najviše ću pamtiti taj njegov zarazni osmijeh i vječni optimizam. Nije ga napuštao niti u najtežim trenucima života. Imao je taj iskonski bosanski šarm, tu simpatičnu dozu duhovitosti i slatku autoironiju koju je teško opisati.
"Čekaj, ti si igrao dobro košarku!?" u klasičnom vinkovačkom podbadanju upitao sam ga kada smo se prvi put upoznali i kada mi je otkrio da mu je košarkaška lopta u djetinjstvu bila draža od nogometne.
Bosanski šarm i duhovitost
"Što se čudiš? Možda sam nizak, ali nisam mogao promašiti, a i odraz kao u Spud Webba", uzvratio je sa širokim osmijehom i glasno se nasmijao.
I kada je bio ponajveća zvijezda hrvatske lige, i kada mu zamjena bio Eduardo da Silva u Dinamu, a Ivan Bošnjaka u Cibaliji, baš nikada nije bio arogantan, a kamoli bahat. Nije izigravao zvijezdu ni na terenu, a još manje izvan njega. Nije glumatao i pravio se važan, uvijek je bio tako jednostavan, prirodan i opušten. Reklo bi se, baš pravi narodni čovjek. I zato su ga svi voljeli, malo tko je imao bilo kakvu pritužbu na njega. Bio je ljudina.
Ostavio je iza sebe tri sina, a za jednog među njima veći dio hrvatski javnosti već je čuo. Riječ je o Luki, omladincu Cibalije i hrvatskom reprezentativcu u mlađim selekcijama. Gardom i motom podsjeća na Bartola, bolji poznavatelji tvrde da je čak veći potencijal i da bi mogao napraviti veliku karijeru.
Podrška s nebesa
Neće mu biti lako nadmašiti oca, no na dobrom je putu. Bartol nije dočekao da ga vidi u seniorskom dresu Cibalije, ali pratit će ga i davati mu podršku s nebeskih visina. Bartol je otišao puno prerano, ostaje utjeha da je ostavio neizbrisiv trag u Vinkovcima i hrvatskom klupskom nogometu.
Zauvijek će ostati u sjećanju Ultrasa i navijača Cibalije, i onaj gol i ono slavlje protiv Obilića, ali i taj njegov osmijeh s kojim je sve oko sebe činio veselijima i sretnijima. Počivao u miru Božjem.
