Upravo onako kako je koračao kroz ring ove sve godine, naoko tako jednostavno, diskretno i lagano, a zapravo vrlo konkretno, jasno i naposljetku efikasno, Terence Crawford objavio je svoj odlazak u više nego zasluženu boksačku mirovinu.
Tri vijesti o kojima se priča
„Odlazim kao velikan ovog sporta koji više nema ništa za dokazivati“, napisao je veliki „Bud“ na X-u, time bez previše pompe označivši svoje napuštanje profesionalnog boksa. A on je sigurno jedan od onih koji takve odluke ne donose naglo te možemo biti poprilično sigurni da neće postati jedan od onih koji su svoju boksačku mirovinu prekinuli prije nego što su ikome krenuli nedostajati.
Walking away as a great with nothing else left to prove. #CrawfordERA #1P4P #3xUndisputed #5DivisionChampion #4xLinealChampion #BWAAFighterOfTheYear #2xEspyAwardWinnerhttps://t.co/GwK3TYnIz6 pic.twitter.com/4DElhAJXIg
— Terence Crawford (@terencecrawford) December 16, 2025
Svladavši Canela odradio je jednostavno sve
13. rujna ove godine, Crawford je odradio dugo očekivani meč protiv Canela Alvareza, a čistom pobjedom sudačkom odlukom podigao je svoj perfektni omjer na 42-0, ali napravio je nešto još važnije.
Svladavši Meksikanca, ujedinio je sve četiri titule super-srednje kategorije, odnosno postao je apsolutni prvak te automatski jedini apsolutni prvak tri različite kategorije u povijesti boksa.
Prethodne titule uzeo je 2017. i 2023. godine
Prvu apsolutnu titulu uzeo je 2017. godine u super-lakoj kategoriji, kad je u trećoj rundi nokautirao Juliusa Indonga.
Drugi pojas došao je u velter kategoriji, kad je u srpnju 2023. godine, kao autsajder, svladao mlađeg, bržeg i po mnogima boljeg Errola Spencea Jr., nokautom u devetoj rundi.
Postojale su neke ideje, ali motiv je očito nestao
Pobjedom nad Canelom, preskočivši jednu cijelu kategoriju (srednju), borcem poprilično krupnijim od sebe, samo je potvrdio svoju veličinu i kvalitetu te ne čudi da su se nakon meča mnogi pitali što on uopće u ringu još može napraviti.
Jedna opcija bilo je spuštanje u srednju kategoriju i lov na četvrtu apsolutnu titulu, ali to ga ipak nije uzbuđivalo dovoljno da nastavi. S 38 godina odlučio je krenuti uživati u životu, još dalje od svjetla reflektora i medija nego što je bio tijekom karijere, a i za vrijeme nje uspio se držati na poprilično velikoj distanci. Nesklon skandalima ili bilo kakvim ekscesima, medijima osim boksačkih uglavnom nije bio ni zanimljiv.
Osim tri titule u kategorijama u kojima je ujedinio sve pojaseve, osvajao je još titule u lakoj i srednjoj kategoriji.
Za svakog protivnika imao je odgovor, ali nikad nije postao zvijezda kakva je trebao
Terence Crawford spada u onu rijetku skupinu boksača kod kojih se razlika vidi vrlo brzo. Ne kroz jedan udarac, nego kroz način na koji kontrolira borbu. Mijenja gard, prilagođava se ritmu i čita protivnika bez žurbe. Nema viška pokreta i nema panike. U većini mečeva izgleda kao boksač koji točno zna gdje će se borba slomiti – i samo čeka taj trenutak.
Njegov učinak kroz težinske kategorije teško je usporediv s konkurencijom 21. stoljeća. Bio je svjetski prvak u pet kategorija i u tri je uzeo sve relevantne pojaseve. To nije došlo kroz preskakanje protivnika ili političke odluke, nego kroz jasne pobjede protiv najboljih dostupnih imena. Crawford je u više navrata pokazao da razlika između njega i ostatka elite nije nijansirana, nego mjerljiva.
Jedino što mu je nedostalo je popularnost, koju nije dobio unatoč sjajnom stilu boksa i završavanju protivnika. Njegovo izbjegavanje suvišnog izlaganja kamerama, tek diskretan trash talk i vrlo jednostavna vanjština nisu ga uspjeli izbaciti u mainstream, nego je ostao tek šampion svih onih koji prate boks kao fanovi sporta.
U eri u kojoj se često raspravlja tko s kim nije boksao, Crawfordova karijera stoji prilično čisto. Kad je dobio najveće mečeve, iskoristio ih je bez zadrške. Nije redefinirao boks stilom ni karizmom, ali jest rezultatom. A u profesionalnom sportu to je obično kriterij koji najduže traje.
