Bivši hrvatski reprezentativac Nikša Prkačin podigao je glas i obrušio se na Cibonu i njezinog trenera Ivana Velića zbog po njemu nepravednog postupanja prema Roku Prkačinu. U cijeloj priči našao se i komentar izbornika Veljka Mršića. Naravno, nije dugo trebalo čekati ni na odgovor ispod Tornja.
Prkačin i minute
Uglavnom, koplja se lome oko minuta koje Prkačin ove sezone dobiva u Ciboni. Što se tiče same minutaže, brojke na prvu ne izgledaju loše. Prkačin u HT Premijer ligi bilježi prosječno 21,6 minuta u prosjeku, što ga svrstava uz bok Marku Ramljaku (21,3) i Shaneu Gibsonu (21,9), a iza Josipa Bilinovca (23,2) kao igrača s najvećim brojem minuta u momčadi. Štoviše, kad se pogleda ukupan broj minuta u prvenstvu, samo je Gibson odigrao više (415).
Tri vijesti o kojima se priča
Navodim sve ovo zato što ni prozivke ni Velićev argument o minutama ne pomažu najvećem hrvatskom talentu. Za Prkačina bi najbolje bilo kad se ne bi ovako javno pričalo o njemu i razvlačilo ga se kroz medije, jer ako smo nešto mogli naučiti iz prošlosti, onda je to da pretjerano dizanje u nebesa i podilaženje igraču jednako odmaže kao i optuživanje kroz medije i traženje krivca skidajući odgovornost sa sebe.
Odgovor je, u biti, jednostavan. Koje su to stvari koje se od Prkačina traže za vrijeme provedeno u igri i na kojim se to elementima radi s njim kako bi postao bolji igrač? Najlakše je gledati statistiku. Međutim, problem je puno dublji i ozbiljniji, jer da bi netko postao seniorski igrač nije dovoljno samo da bude na parketu.
Za početak treba istaknuti kako nominalni problem nisu Prkačinove minute, iako bi one mogle i trebale biti veće, već uloga koju ima i na koji način ga se koristi u igri. Svaki trener ili netko tko se bavi skautiranjem ekipe uoči utakmice lako može primijetiti kako se Cibonin playbook (set akcija) sastoji od jedno pet ili šest akcija za 34-godišnjeg Ivana Novačića i tek jedne pick and roll situacije za Prkačina.
Velić je istaknuo kako je Novačić njihov najbolji igrač, ali pitanje je koji je onda cilj takve Cibone? Probati od Novačića izvući najbolju sezonu u karijeri? Izboriti opstanak u ABA ligi? Potući se sa Zadrom za prvaka Hrvatske i pokazati da se napravio rezultat unatoč svemu? I što to dugoročno donosi i Ciboni i hrvatskoj košarci? Ništa. To je ono što se događa već godinama. Ne bavi se razvojem i problematikom, nego se samo gleda vlastita koža. Ostalo što bude.
Ne bavi se najbitnijim stvarima
Da se razumijemo, to nije samo problem Cibone, već kompletne hrvatske košarke i struke koja bi o tome trebala voditi računa. Zbog toga se kontinuirano postavlja ono vječno pitanje zašto igrači ne uspijevaju napraviti prijelaz iz juniora u seniore? Zato što se s njima rijetko tko konkretno bavi. Prvo ljudskim, a potom i igračkim razvojem. Za to treba strpljenja i vremena, a to su pojmovi koji ljudima na čelu klubova nisu od prevelikog značaja. Jer da jesu, ne bi nestajali igrači i stvarala se sve veća rupa između NBA talenta i srednje klase.
Kaže Velić da je Roko ove sezone u ABA ligi najveću minutažu imao protiv najboljih klubova, ali i protiv nekih koji to nisu. Nakon 20 odigranih kola, Prkačin je na prosjeku od 14,8 minuta, što nije loše za jednog 17-godišnjaka. No malo dubljim pogledom na spomenute utakmice, dolazimo do jednog zanimljivog trenda koji nije uočljiv samo kod Prkačina, već i kod drugih mladih košarkaša.
Hrvatska dobila igrača na duge staze tamo gdje je najviše nedostajao
Prkačin je najveću minutažu u ABA ligi (26 minuta) dobio u domaćem porazu protiv Zvezde, gdje je praktički sve bilo riješeno do početka četvrte četvrtine. Zanimljivo, druga najveća minutaža (25:50) bila je ona protiv Igokee u Draženovom domu, u utakmici koja je bila riješena u trećoj četvrtini i gdje je Cibona stradala 25 razlike. Idemo dalje, 20 minuta u gostima protiv Partizana na -35 pa nešto više od 23 minute u porazu od Budućnosti (20 razlike) ili 22 minute u teškom porazu kod kuće protiv Mege, koja je u jednom trenutku vodila i 30 razlike.
Što nam to govori? Prkačin je najviše minuta dobivao u utakmicama koje nisu imale rezultatski značaj ili su već od početka bile izgubljene. Zar stvarno netko misli da se time Prkačin razvija? Uz prethodno već spomenutu ulogu koja ponekad zna biti i prevođenje lopte pa stajanje u kutu čekajući priliku. Umjesto da osjeti kako je izgubiti utakmicu ili uzeti ključni šut, kako je igrati u užarenoj atmosferi gdje odlučuje jedna lopta. Na pogreškama se uči i kroz njih se mora proći, ne ide zaobilaznim putem. Nikad nije ni išlo. Pa nije ni čudo da nam je košarka na aparatima.
Primjer Prkačina samo je uvod u ono što se već dugo vremena događa, a tiče se valoriziranja struke i prenošenja znanja na mlađe generacije. Ni jedan od ta dva segmenta ne funkcionira kako treba. Za vrijeme dok hrvatski klubovi ili ono što je ostalo od njih smjenjuju trenere kao na traci i ne dozvoljavaju kontinuitet rada s jasnim ciljem razvoja, hrvatska struka koja je otišla trbuhom za kruhom dobiva priznanje na međunarodnoj sceni.
Valorizacija struke
Prije nekoliko tjedana razgovarao sam s Igorom Miličićem, hrvatskim trenerom koji radi vrhunske rezultate u Poljskoj. Na pitanje je li ga itko ikad nazvao iz Hrvatske, odgovor je bio - ne. Dario Gjergja, moj posljednji sugovornik, napravio je senzacionalan uspjeh u Belgiji i vodeći tamošnju reprezentaciju. Uostalom, bez dvojice najboljih igrača razbio je Litvu koju Hrvatska nije mogla dobiti s četiri NBA igrača. U Hrvatskoj i danas na njega neki gledaju s podsmijehom, iako je ''samo'' osam puta bio prvak Belgije te je izabran za osobu godine grada Oostendea.
S tim Oostendeom Gjergja je ove sezone iznenađujuće izborio treće mjesto u skupini Fibine Lige prvaka, završivši regularni dio sa serijom 5-1. Nakon toga je prodao jednog od najboljih igrača (Briana Angolu) u Partizan i nastavio nizati dobre igre. Taj isti Gjergja u dogovoru s klubom istovremeno promovira dvojicu 18-godišnjaka na europskoj pozornici.
Senegalac Amar Sylla tako dobiva 28 minuta u prosjeku, a Keye van der Vuurst de Vries, kojeg je hrvatska javnost imala priliku upoznati nedavno protiv Nizozemske, 18 minuta u prosjeku. U natjecanju koje hrvatski klubovi ne igraju niti bi u ovom trenutku mogli biti konkurentni. Znate što je Gjergja istaknuo za tu dvojicu mladića? Da ih već sada stavlja u uloge gdje imaju odgovornost i moraju donositi važne odluke koje utječu na momčad. Ponavljam, u dogovoru s klubom.
Reprezentacija? Ista stvar. Cilj je napraviti smjenu generacije i implementirati sustav koji odgovara postulatima moderne košarke. Od naglaska na obrani, razvijanja tranzicije, širenja terena i uzimanja šutova za tri poena. Pritom se s određenim igračima, koji rade razliku, obavljaju individualni razgovori kako bi kroz sezonu radili na određenim elementima koje trebaju razvijati.
Ono što je zajedničko Gjergji i Miličiću je to da su obojica već godinama u svojim aktualnim klubovima, koji su stali iza njih i kad su rezultati bili ispod očekivanja. Koji su dobili podršku kluba jer je trebalo nastaviti slijediti dogovorenu viziju. Viziju iza koje stoje rezultati, a iza rezultata mora postojati nekakav rad. Ne zaboravite, govorimo o klubovima koji su danas ispred Zadra i Cibone po gotovo svemu, od budžeta, organizacije, ciljeva i uspjeha u Europi. A nisu onaj gornji dom.
Ali, kako se u Hrvatskoj ne cijeni struka, slabo se prenosi znanje na mlađe i kako klubovi svake sezone pretaču iz šupljeg u prazno radi privatnih interesa ili stvaranja prividnog rezultata, onda vjerojatno nismo ni zaslužili puno bolje od toga da je košarkaška javnost zaokupljena time tko je glavni krivac u slučaju Prkačin. Ili svojedobno što je to Cedevita donijela hrvatskoj košarci. Ili već godinama unatrag što će nama netko drugi govoriti kako treba raditi. Kao da znanja imamo za izvoz, ali zapravo znamo vrlo malo.
