Teško da je netko mogao predvidjeti kako će Srbija ostati bez medalje na Svjetskom prvenstvu i da lako moguće ostane bez direktnog plasmana na Olimpijske igre. Ne nakon što je okupila momčad za koju su mnogi tvrdili kako može ponoviti Indianapolis, kada se posljednji put došlo do svjetske krune.

Još od kada su izvučene skupine krenula je euforija koja je svoj maksimum dosegnula u Kini. Od medija pa do javnosti. I moram priznati da sam i sam podlegao teoriji kako je to reprezentacija koja će biti gotovo nepobjediva. Međutim, tada još nije bio poznat konačni roster te se nije pojavljivala sumnja.

Srbija je trebala doći na prvenstvo u strašno moćnom sastavu, koji je imao sve preduvjete da ostvari fenomenalan rezultat. No prije nego što krenem na događanja u Kini, osvrnuo bih se na početak priprema i prve signale da se napravila pogreška.

Sve je počelo s popisom

Srpski izbornik Aleksandar Đorđević vrlo je rano otpisao dvojicu igrača koji su itekako mogli pomoći njegovoj reprezentaciji, pogotovo kad su se kasnije dogodile ozljede (Teodosića i Milosavljevića) koje su malo poremetile planove. Radi se o Nikoli Kaliniću i Nemanji Nedoviću. Zašto su oni toliko bitni? 

Osobno sam vidio Kalinića kao sigurnog startera koji će biti iznimno važan za Srbiju jer može pokrivati obje krilne pozicije i odigrati obranu na vrhunskom nivou. Također, posljednjih godina bio je neizostavan član reprezentacije i tip je igrača kojeg je teško nadomjestiti. No Kalinić je ispao žrtva političkih izjava, iako su one bile poprilično zrele za jednog sportaša. Naravno, Đorđević to nije javno priznao i zatražio je da to ostane između njega i igrača.

Bio je to, pokazat će se kasnije, prvi udarac za reprezentaciju, u kojoj se trebalo i treba gledati isključivo sportski aspekt. Ali prevladale su neke druge igre. Kalinić je to stoički podnio i nije unosio nemir u reprezentaciju. Na mnogo bolniji način za svoje izostavljanje saznao je Nedović.

Naime, košarkaš Olimpije Milano na Twitteru je vidio vijest da nije uvršten među 18, koji je otpao u isto vrijeme kad i Kalinić. Na veliko iznenađenje mnogih, obojica su otpala s popisa 1. srpnja, što znači da od samog početka nisu bili u izbornikovim planovima. Osim Kalinićeva potencijala, Đorđević se odrekao i Nedovićevih mogućnosti.

Đorđevićeve nelogičnosti

U tim trenucima Nedovićevo izostavljanje možda nije bilo toliko iznenađujuće, jer je iza sebe imao ozljedu, ali je opet igrač koji je mogao pokriti više bekovskih pozicija i donijeti širinu u napadu. Nešto što je na kraju nasušno nedostajalo Srbiji u Kini. Međutim, tada su još bili zdravi Teodosić i Milosavljević.

Problem je u tome što su obojica otpisana vrlo rano kao da neće trebati ni ukoliko dođe do ozljeda, a došlo je i to baš na pozicijama koje je Nedović mogao pokriti. Zašto nakon toga Đorđević nije posegnuo za drugim rješenjima, pitanje je na koje on najbolje zna odgovor.

Luis Scola i Nikola Jokić
Luis Scola i Nikola Jokić (Foto: AFP) (Foto: Afp)

I tu dolazimo do konačnog popisa koji je počeo buditi još veću sumnju. Srbija je odlučila otići na Svjetsko prvenstvo s četiri teška centra koji ne mogu igrati zajedno i za koje neće biti dovoljno minuta, a onda još tome pridodala dvojicu igrača, Birčevića i Simonovića, koji će teško moći braniti i igrati protiv ozbiljnijih reprezentacija.

Sve to funkcioniralo je tijekom priprema i na početku turnira protiv Angole, Filipina i Portorika. Čak i protiv Italije, za koju je poznato da ne igra obranu i kod koje stvari funkcioniraju jedino ako najveće zvijezde imaju nenormalan šuterski dan za tri poena.

Navijači i mediji u Srbiji brzo su poletjeli i vidjeli se u reprizi finala s Amerikancima. Jedan od najvećih razloga tome bio je i dolazak sjajnog centra Nikole Jokića, koji je bio četvrti u poretku za MVP-a NBA lige. Zajedno s Bjelicom trebao je činiti možda najbolji tandem na pozicijama četiri i pet na Svjetskom prvenstvu, ali to nikad nećemo saznati.

Kapitulacija srpske obrane

Njih su dvojica zbog nekih razloga proveli vrlo malo vremena zajedno u tim ulogama, s time da je Đorđević Bjelici namijenio ulogu igrača s klupe, pa ga u nekim utakmicama, poput one protiv Španjolske, uvodio u igru na ''trojci''. Mogu shvatiti da je to radio zato što u ključnim trenucima nije imao puno drugih opcija za te pozicije, ali zašto se uopće doveo u tu poziciju?

Kad je postalo jasno da Birčević i Simonović neće moći odgovoriti na Španjolsku i Argentinu, srpski je izbornik ostao poprilično kratke rotacije i onda počeo ulaziti u pogreške. Raduljica je odjednom bio ispred Milutinova, koji je odradio sjajnu euroligašku sezonu i jedini je srpski centar u Kini koji je mogao štititi obruč protiv kvalitetnijih bekova. Upravo se to pokazalo kao velika boljka Srbije.

Campazzo protiv Srbije
Campazzo protiv Srbije (Foto: AFP) (Foto: Afp)

Od 12 igrača na rosteru, Đorđević je imao čak njih šest koji teško mogu odigrati obranu na visokom nivou. Da ne govorim o branjenu ''pick and rolla'', kojim su Argentinci uništavali srpsku obranu i prolazili kroz reket kao na šetalištu. Pa hokejaške izmjene koje nisu dopuštale igračima da pronađu šut i dobiju sigurnost (pogotovo Bjelica, koji je šutirao 5/22 u zadnje dvije).

Još jedna Đorđevićeva nelogičnost bila je stavljanje Jovića ispred Micića. Čovjek koji je također odradio fenomenalnu sezonu i profilirao se u jednog od najboljih euroligaških playmakera morao je ulaziti s klupe u situaciji kad je imao i privatnih problema. Pitanje je li uopće trebao biti tamo jer Miciću je za vrijeme prvenstva preminula majka. No kad je već bio tamo, trebalo ga je napuniti samopouzdanjem.

Svaka mu čast što je ostao uz reprezentaciju u takvim trenucima i to je nešto što se ne zaboravlja, ali to su znali u stožeru reprezentacije i o tome se trebalo voditi računa. Na kraju se to odrazilo i na njegovu igru, što je normalno, jer svi smo mi ipak ljudi.

Petorka koja nikad nije zaigrala

Nakon što se ozlijedio Dragan Milosavljević, jedan od rijetkih specijalista i vrlo važnih ''role'' igrača te momčadi, istaknuo sam kako će više nedostajati od Teodosića. Ne zato što je bolji igrač, već zbog činjenice da može odraditi zahtjevan posao u obrani i biti ta spona na bekovskim pozicijama. Teodosić bi itekako pomogao svojom kreacijom, liderstvom i lucidnošću, ali i dodatno izložio obranu.

Nemojmo zaboraviti da je Srbija izgubila jedine dvije ozbiljne utakmice na prvenstvu u kojima je primila ukupno 178 poena. Protiv dva ozbiljna protivnika gdje nije imala rješenja u obrani. I to nije slučajno. Stručni stožer složio je roster koji je odjednom postao porozan i iz nekog razloga tvrdoglavo gurao igru s dva visoka na neprirodnim pozicijama, dok u isto vrijeme svi spuštaju petorke.

Đorđević je unatoč svemu još uvijek mogao posegnuti za petorkom Micić, Bogdanović, Lučić, Bjelica i Jokić, za koju mislim da je mogla izgledati sjajno na terenu, ali nije odigrala niti minute. Umjesto toga, odlučilo se eksperimentirati. Čak i nakon poraza od Španjolske Sale nije naučio lekciju. U dotad najvažnijoj utakmici prvenstva, onoj protiv Argentine, izveo je na teren zajedno Raduljicu i Jokića, a Campazzo i društvo brzo su počeli kažnjavati pogreške u obrani.

Šteta. Velika šteta za jednu odličnu generaciju koja je trebala napraviti puno više i pitanje je kakve će to ostaviti posljedice na reprezentaciju. Srbija još uvijek ima šanse za Olimpijske igre, ali trebat će nešto i odigrati. No ovo Svjetsko prvenstvo ostat će upamćeno po debaklu i ogromnom razočaranju.