Kad je Armani Milano uoči nove sezone angažirao Ettorea Messinu za novog trenera, bilo je jasno da ciljevi kluba neće biti skromni. Bivši pomoćnik Gregga Popovicha nije napustio San Antonio Spurse samo kako bi bio trener, već puno više od toga. Stigao je jer je dobio i slobodne ruke za slaganje ekipe te pravo veta na strategiju momčadi.
Messina se izgradio u Italiji kao trener prije nego što je postao jedan od najpoznatijih europskih stručnjaka. Osobno nikad nisam posebno volio njegov stil košarke, ali ne mogu poricati uspjehe koje je postigao. Uostalom, godinama je bio bitan faktor Popovicheve trenerske strukture. Strukture koja se dobro proširila ligom.
Iako je postojao interes za Messinom kao glavnim trenerom jedne NBA momčadi, čak je i bio na nekoliko razgovora, ipak se odlučio vratiti kući. Ne u Virtus s kojim se proslavio, nego u drugu ambicioznu talijansku momčad, koja je već godinama sastavni dio Eurolige.
U Milanu je dočekan kao prekretnica koja će u bliskoj budućnosti vratiti Armani na Final Four. Među prvim potezima koje je povukao bila je kompletna promjena na playmakerskoj poziciji. Iz CSKA stigao je provjereni Sergio Rodriguez, dok je za njegova backupa doveden Shelvin Mack. Nakon toga je bilo jasno da Mike James nije u planovima novog trenera. Nova pojačanja jasno su naznačila u kojem se smjeru želi igrati.
Novi trener Armanija odlučio je vrtjeti pick and roll bez Jamesa, koji je više razigravao sebe nego druge. Rodriguez i Mack trebali su postati glavna snaga Milana. Međutim, igrač koji je prije dolaska u grad mode proveo osam sezona kao korektan rezervni playmaker u NBA-u pokazao se promašenim potezom te je već na pola sezone napustio klub.
Rodriguez rijetka svijetla točka
Uz to, Milano su pogodile ozljede i Messina je praktički ostao na Rodriguezu i Vladimiru Micovu kao igračima koji su mogli napraviti razliku. Luis Scola prestar je za žestoki ritam, dok je Litavac Arturas Gudaitis, koji je svojom prisutnošću oko obruča i kao screener trebao biti prijetnja, propustio prvi dio sezone zbog oporavka od ACL ozljede.
Momčad koja je prvotno izgledala kao po Messininu ukusu brzo se našla u problemima. Nakon kvalitetnog starta (7-2), Armani se prije prekida zaustavio na omjeru 12-16 i skromnom 12. mjestu Eurolige. Jedna od svijetlih točki bio je upravo Rodriguez, koji je jedan od četiri igrača koji su odigrali sve europske utakmice za Milano.
Sergio je u prvih 16 utakmica sezone samo jednom išao ispod dvoznamenkastog broja poena. Onda je i njegova forma malo izblijedjela. No to ne umanjuje njegovu euroligašku ulogu u posljednjem desetljeću. Od 2014. naovamo ''El Chacho'' je postao jedan od najboljih playmakera Europe. Na stranu brojke, govorim isključivo o utjecaju na igru, momčad i konačni uspjeh.
U izboru za najbolju momčad desetljeća ipak nije bilo mjesta, iako po utjecaju, stažu i unikatnom potpisu ne zaostaje za nekoliko igrača. Naravno, u takvim izborima uvijek možemo pronaći nekoga tko je možda trebao biti unutra ili oko određenih igrača neće postojati konsenzus. I to je normalno.
Imao sam tu priliku da kao predstavnik medija sudjelujem u spomenutom izboru. Kako nije bilo raspodjele igrača po pozicijama, moj izbor sveo se na momčad punu bekova. Što je na kraju pokazala i službena momčad Eurolige, koja je sastavljena pretežito od vanjskih igrača. Od njih deset čak su osmorica na pozicijama jedan i dva. To je još jedan pokazatelj u kakvoj eri živimo.
Nakon službene objave vidio sam kako neki rade usporedbe između Rodrigueza i Luke Dončića, govoreći kako je slovenski fenomen mogao upasti na osnovu samo jedne briljantne sezone. Za mene tu nema puno rasprave. Razlog je jednostavan, koliko igrača znate da su bili toliko dominantni barem jednu sezonu? I ta jedna sezona teško se može uspoređivati s bilo čijom pojedinačnom.
Bivši igrač Reala u posljednjoj euroligaškoj sezoni bio je prvak Europe, MVP Final Foura, u najboljoj petorci Eurolige, najbolji igrač Europe i nadolazeća zvijezda. Nakon što je postao europski prvak sa Slovenijom bez poraza. I sve to sa samo 19 godina. Forma je prolazna, klasa je vječna.
U tom kontekstu onda možemo spomenuti i Bogdana Bogdanovića, za kojeg nisam imao sumnje kad sam mu dao svoj glas. Doduše, kraće je igrao i ostavio nešto manje uspjeha od Rodrigueza. Međutim, tu se opet možemo vratiti na utjecaj u njegovu euroligaškom zenitu. Ne na dončićevski način, ali opet suveren i dominantan kao beka šutera koji je puno više od samo šutera. Treba biti i lider, što srpski Bogdanović itekako jest.
Vrijednost ''El Chacha''
Možemo pronaći i argumente zašto bi Rodriguez morao ispred Juana Carlosa Navarra. ''La Bomba'' je legenda, tu nema dvojbe. Kao što nema ni sumnje u njegov izbor u najbolju momčad desetljeća, ali onu prije toga, jer već negdje od 2014. počinje njegov pad. Njegove minute i učinak na terenu počeli su se smanjivati, dok je u isto vrijeme Rodriguez rastao.
Svakako treba istaknuti da je aktualni playmaker Milana puno više od prolaznika. Jedini Španjolac koji je osvojio titulu prvaka Europe s dvije različite momčadi. I to kao nositelj. Koji ne samo da je usavršio umjetnost dodavanja već i pick and roll igru. Pogotovo kad ima visokog igrača u bloku i mobilno nisko krilo na slabijoj strani.
Zapravo, Rodriguez u karijeri bilježi 2,3 asistencije na jednu izgubljenu loptu, a samo dva igrača s više od 1000 asistencija u Euroligi imaju bolji omjer od njega – Sergio Llull i Nick Calathes. Uskoro će prestići i Dimitrisa Diamantidisa na trećem mjestu s najviše asistencija u povijesti. Obrana mu je slabija strana, ali za razliku od Calathesa i Diamantidisa, mnogo je opasniji šuter i strijelac. Nijedan drugi igrač s najmanje 1000 pokušaja nema bolji postotak za tri poena (40,2 posto).
Nepravedno je prema Rodriguezu i njegovoj igri da će otići u povijest kao jedan od najvećih playmakera Eurolige, a da se za njega nije našlo mjesto u izboru igrača koji su obilježili jednu eru. Problem je u tome što za sve koji su unutra postoje argumenti. Teško je ostati racionalan i realan. I uvijek će se naći netko tko je zapostavljen.
Možemo to gledati i ovako: Navarro je svoje priznanje već dobio za jedno desetljeće, Rodriguez neće ni za jedno. Je li to pošteno prema svemu onome što i danas radi na terenu? S druge strane, Navarro je dominirao tijekom 2010. i 2011. Možda i više nego što je Rodriguez u nekoj svojoj sezoni, ali ta razlika nije velika. Ponavljam, nije dončićevska. Kako sam krenuo, Luka će s godinama postati mjerna jedinica.
Ako bismo pak gledali samo postignuća i MVP nagrade, onda ni Georgios Printezis ne može biti ispred Rodrigueza. A izrazito volim Printezisa. Toliko da sam morao prespavati kako bih donio svoju odluku o njemu. Ipak, moramo biti iskreni i reći da je Rodriguez više puta bio prva opcija i na koncu MVP Eurolige. Legitimno je raspravljati i je li Printezis ispred Veselog, koji je također ostao izvan deset.
Ne želim nikoga označiti nezasluženim. Preveliki su to igrači koji su se s razlogom našli u užem krugu kandidata. Ne trebate se ni složiti sa mnom, ali imam potrebu odati priznanje igraču koji je za mene veličina. Netko specifičan. Poseban. Svoj. Čovjek s umjetnošću baratanja loptom, vicom u igri i kreativnošću koja se ne može naučiti.