Jimmy Butler najavio je odlazak iz Minneapolisa samo godinu dana nakon što je stigao u grad s 13 jezera. Iako zbog hladne i kontinentalne klime Minnesota nije najpoželjnije odredište u NBA-u, to nije bio glavni razlog radi kojeg je zatražio trade. Pa ni njegov bivši trener iz Chicaga Tom Thibodeau, s kojim navodno ima vrlo korektan odnos.

Problem je u tome što je puklo na relaciji s mladim snagama, prvenstveno na Wigginsu. Butleru je još tijekom prošle sezone zasmetao manjak radne etike i obrambeni doprinos krilnog igrača Wolvesa. A s time muku muči i Thibodeau od kada je stigao u Minnesotu. Problem je što je Wiggins prošle godine potpisao petogodišnji ugovor od gotovo 150 milijuna dolara.

Nedavno se na internetu pojavila i informacija kako je Jimmy petljao s Townsovom djevojkom, igračem s kojim također nije kliknuo do kraja. Ali nećemo se upuštati u teme koje spadaju u zonu tabloida i za koje ne postoje ozbiljne potvrde osim glasina po društvenim mrežama. Kao što ni ovdje nećemo analizirati gdje je sve pošlo po krivu između Butlera i Wigginsa. Svi koji pomnije prate NBA znaju kako Wiggins nije vrijedan tih novaca.

Veća moć koja ne donosi rezultate

Veću i puno ozbiljniju brigu Wolvesima mogla bi zadati uloga Toma Thibodeaua. On je, naime, istovremeno i predsjednik košarkaških operacija i trener, a to se još jednom pokazalo neuspješnim u novoj eri NBA-a. Od posljednjih primjera tu su još Doc Rivers u Clippersima te sada već bivši Van Gundy u Pistonsima i Mike Budenholzer u Hawksima.

Premda nisu službeno generalni menadžeri, svi oni imaju veću moć od spomenute funkcije, dok istovremeno imaju formalnog generalnog menadžera. Ali njihova odluka je zadnja. I zato ih se gleda kao svojevrsne generalne menadžere.

Generalni menadžer odgovoran je za pregovore o ugovoru s igračima. Također, nadzire rad trenerskog osoblja, koji uključuje moć da zaposli i otpusti trenere i asistente trenera. Njihove odluke se uvelike promatraju i nerijetko nalaze na udaru navijača, novinara pa čak i članova momčadi. Njihova uloga u konačnici je financijska, ali uključuje odabir talenata kroz draftove, navigaciju tradeova i odabir pravih trenera za smjer u kojem momčad želi ići.

Ako pogledamo daleko u prošlost, vidjet ćemo da je legendarni Red Auerbach na sličan način izgradio Celticsovu dinastiju Billa Russella u 50-ima i 60-ima prošlog stoljeća. Ali to je bilo drugačije vrijeme i period kad se ni približno nije pristupalo toliko analitički i studiozno kao danas. Sličan autoritet imao je Rick Pitino u Beantownu između 1997. i 2001., ali nije bio ni približno toliko učinkovit.

Popovich rijetka iznimka

Pat Riley je prakticirao tu praksu od dolaska u Miami (trener i predsjednik), ali to mu nije donijelo rezultatski uspjeh sve dok se po drugi put nije spustio na klupu 2006. U tu kategoriju možemo staviti i velikog Grega Popovicha, koji je prije početka svoje trenerske karijere kao GM i predsjednik košarkaških operacija Spursa otpustio tadašnjeg trenera Boba Hilla i instalirao samog sebe.

Popovich je tu ulogu obnašao sve do 2002. i dolaska R.C. Buforda, vrsnog GM-a koji i danas sjedi u uredu San Antonija. Istina, prije toga uspio je već osvojiti titulu s Duncanom i Davidom Robinsonom, a njegov utjecaj u dovođenju igrača nije se puno smanjio ni nakon toga. Ostalo je povijest. Pet naslova prvaka i nekoliko pogođenih igrača za Hall of Fame.

Međutim, koliko trenera općenito možemo usporediti s Auerbachom, Rileyjem i Popovichem? Izuzev Phila Jacksona, s nikime. Oni su ''creme de la creme'' trenerskog zanata. I zato ne možemo sve gledati kroz njihovu prizmu. To nije realnost. Uostalom, ne govorimo samo o vrhunskim trenerima, nego i odličnim psiholozima i inteligentnim ljudima koji su se naučili mijenjati kako se mijenjala i košarka. Naglasak na ovo mijenjati.

Da je to lako izvesti, onda bi to svatko radio, ali puno je lakše to reći nego napraviti. Za tako nešto trebaju vam se poklopiti i posebni igrači. Red je imao Russella, a Popovich Duncana i Robinsona. Kad je u pitanju profesionalizam, ljude koji su bili više od igrača. Potvrdio je to i sam Popovich, koji je već istaknuo kako je imao sreće što je naletio na Duncanovu veličinu.

GM sve više dobiva na značaju

Posao glavnog menadžera i posao glavnog trenera su vrlo različiti. Pogotovo u današnje vrijeme, kad je sve više GM-ova koji dobro rade svoj posao i koji su postali puno lukaviji. Kad je planiranje i skautiranje postala nauka za sebe. Naravno da treba saslušati trenerovo mišljenje i uvažiti njegove argumente, no prepustiti mu kompletnu politiku slaganja momčadi nije baš najpametnija odluka.

Jedan od neuspjelih primjera je i Doc Rivers, čovjek koji je s Bostonom osvojio naslov pa preuzeo takvu funkciju u Clippersima. Pao je na ispitu prilagodbe modernoj košarci i nepovjerenju mlađim igračima, računajući da će provjeren ''vjeruj veteranima'' recept funkcionirati i drugdje. A na to je onda još nadovezao i nepotizam koji ga je koštao raspada jezgre momčadi.

Imamo i slučaj Mikea Budenholzera, također kao trenera i predsjednika košarkaških operacija koji je raspustio All-Star petorku Atlante, te neuspjeli pokušaj simpatičnog Stana Van Gundyja u Pistonsima. Kod obojice su s vremenom momčadi krenule u slobodan pad, a njihovi klubovi na kraju morali odustati od te prakse.

Zadatak GM-a je razmišljati što znači određeni potez za sljedeće tri ili četiri godine, dok je uloga trenera djelovati neposredno u aktualnoj situaciji. Naravno, postoji jednogodišnji rizik tipa George ili Leonard, ali u kontekstu koji ima smisla. Oklahoma je izgubila Duranta i Presti se odlučio na rizik pokušavajući prodati Thunderovu priču Georgeu unatoč špekulacijama o odlasku u LA. I uspio je. Međutim, to nije bila sigurna oklada i time se nije bavio trener. Za Toronto ćemo tek vidjeti.

Bili su bolji treneri prije nove funkcije

Iz tog kuta naravno da je dovođenje Butlera u Minnesotu bio prihvatljiv rizik za trenera Thibodeaua. No je li bio za GM-a Thibodeaua? Jer, Wolvesi su izgubili dva mlada igrača i pick koji se pretvorio u Laurija Markkanena. Nešto što bi se tek moglo pokazati pogubnim. Da nije došlo do tog scenarija, danas su lako mogli imati petorku Teague/Dunn, LaVine, Wiggins, Markkanen i Towns. Modernu i šuterski moćnu jedinicu s dugoročnom perspektivom. Većom nego što je imaju sada.

Razumijemo Thibodeauovu želju i optimizam, ali kockao se s budućnošću momčadi i izgubio, pritom ne razmišljajući nekoliko godina unaprijed. Što je potpuno jasno za trenera Thibodeaua, kao što je jasno i za njegove kolege u sličnim ulogama. Rivers i Budenholzer završili su bez cijelih petorki i morali krenuti iz početka. Složit ćete se, svi navedeni bili su bolji treneri prije nego što su prihvatili nove funkcije. I ne sumnjamo da će Budenholzeru biti lakše samo kao treneru Bucksa.

Nemogućnost razvoda od dvojne uloge natjerala ih je na pogreške. Pogreške koje će neki plaćati još godinama. Čak ni jedan Popovich u modernoj eri ne može obnašati obje funkcije. Istina, on ima velik utjecaj na dovođenje igrača i slaganje momčadi, ali to mu nije primarni posao. I nije sam u tome. Čovjek kojemu je to glavni zadatak ima već dva priznanja za menadžera godine.

Balansirati ta dva posla u današnjem NBA-u je praktički nemoguće a da se pritom ne pogriješi ili donese neka kriva odluku. Još ako se radi o tvrdoglavim osobama, onda im ne gine putanja koja će za rezultat imati nešto slično što se događalo u svlačionicama Timberwolvesa i Clippersa. U najgorem slučaju, past će na nekonzistentnosti i nemogućnosti praćenja trendova. S druge strane, pogledajte samo Warriorse i Myersa ili Celticse i Aingea.