Nakon što su nas zamalo u prvom kolu pobijedili Finci, a u drugom to uspjeli napraviti Makedonci bilo je jasno kako ne igramo najbolje. Pobjeda nad Crnom Gorom malo nas je vratila u život, ali novi poraz od Bosne i Hercegovine nas je prizemljio. Doduše, sustav natjecanja je takav da još uvijek imamo šanse za prolazak dalje. Trebamo 'samo' pobijediti nominalno najjaču reprezentaciju u skupini i nadati se da će Makedonci slaviti nad BiH. Ukoliko 'ljiljani' slave i u toj utakmici, a mi pobijedimo Grčku onda će se zatvoriti krug od četiri reprezentacije s omjerom 3-2. Tada predstoji zbrajanje omjera i koš-razlike koja će dati odgovor na pitanje tko prolazi u drugi krug
S igrom koju je Hrvatska pružila u dosadašnjem dijelu natjecanja teško je za očekivati da ćemo uspjeti pobijediti Grčku. U stvari, takva pobjeda bi bila čudo. Činjenica je kako Grčka nije onoliko jaka koliko smo na to navikli prethodnih godina, ali i takvi do sada imaju 3 pobjede i poraz od najvećeg iznenađenja cijelog turnira – Makedonije. Grčka je takva reprezentacija da si mogu priuštiti da protiv Crne Gore malu minutažu ima jedan Bourousis, a i dalje ubilježe uvjerljivu pobjedu.
U stvari, koje to argumente imaju svi oni koji se nadaju našem uspjehu protiv Grčke? Utakmice se mogu izgubiti i to nije nikakva tragedija, ali se dojam ne može promijeniti. Hrvatska jednostavno nema igru da bi napravila bilo kakav uspjeh. Napad nam se svodi na beskonačno ispucavanje trica i bljeskove našeg najboljeg igrača Ante Tomića. Osim te igre preko centra Real Madrida, nismo vidjeli niti jednu drugu organiziranu akciju.
Vranković je početkom priprema razlog otpisivanja Banića i Lončara našao u tome da je igru namjeravao voditi preko Tomića i Baraća. S prvim je to uspjelo, a drugog uopće ne vidimo na terenu. Očigledno je da odnosi u reprezentaciji nisu baš najbolji i da najbolji centar španjolske lige nije po volji našeg izbornika. Je li razlog tome sukob kojeg su Barać i Stipčević imali na treningu u Litvi ili je taj sukob samo posljedica nije trenutno poznato, ali će se prije ili kasnije i to saznati.
Ozljedom Tomasa ostali smo jako 'tanki' na vanjskim pozicijama. Draper igra jako dobro – protiv Crne Gore nam je praktično donio pobjedu ofenzivnim skokom, a protiv BiH je 'ukrao' čak 4 lopte. U te zadnje dvije utakmice imao je ukupno 21 asistenciju te je prvo naše ime na vanjskim pozicijama. Kapetan Popović igra 'kaubojski' kako smo to od njega i navikli, a takva igra ne daje uvijek rezultata. Bogdanović se doima izgubljen u čudnim Vrankovićevim rotacijama, a Simon te pogotovo Stipčević izgledaju nedoraslo ovom rangu natjecanja usprkos tome što Simon ima povremene napadačke bljeskove.
Guranjem Baraća u drugi ili treći plan, smanjila se i rotacija pod košem. Žorić se trudi, ali mogao bi i više, Andrić i Markota bi trebali biti igrači za posebne zadatke, a ne oslonci momčadi, a Rudež ima malu minutažu. Sve u svemu – malo.
Kada se svemu tome doda činjenica da smo loše vođeni s klupe, da nam je izbornik na dva natjecanja uspio pobijediti tek u 4 utakmice, uistinu se postavlja pitanje kako mislimo pobijediti Grčku. A tu je i ono drugo pitanje: Jesmo li mi uopće zaslužili proći dalje s igrom koju pružamo? Definitivno nismo.
Bez obzira na sve što se događalo posljednjih godina bili smo favoriti u svim dosadašnjim utakmicama, a prije početka EP-a pričali smo o plasmanu među najboljih šest reprezentacija. Bilo je i onih koji su sanjali i o medalji. No, očigledno su takvi snovi bili samo – dobra šala.
