Po tko zna koji put svjedočili smo mučenju hrvatskih košarkaša. Štoviše, Hrvatska je izgledala lošije nego protiv Litve, a kao rezultat toga stigao je hladan tuš od skromnih Poljaka, koji su jednostavno ugrabili ponuđeno i potpuno neočekivano došli do pobjede protiv individualno kvalitetnijeg protivnika. Ali protivnika koji je to bio samo na papiru.

Naglasak na individualno, jer to je jedino u čemu se donekle isticala hrvatska prednost, ali ni to nije bilo dovoljno da se riješi Poljska, koja je par dana prije toga teško stradala u Italiji i koja bi ovim porazom gledala Hrvatskoj u leđa. Ovako su šanse za odlazak na Svjetsko prvenstvo svedene na minimum.

Ništa nije slučajno

Međutim, to nije slučajno. Već smo pisali kako igra uopće ne postoji, sve se svodi na individualnu kvalitetu pojedinaca i stihijska rješenja. Rješenja koja za produkt imaju samo dodatno kidanje živaca. Da stvar bude gora, obrana je dobrim dijelom bila još tragičnija. Jednostavna ispadanja nakon prvog bloka i izgubljene kretnje nešto su što je nedopustivo na ozbiljnoj razini.

Hrvatski košarkaši su nekoliko puta prosuli napad kretnjama bez lopte gdje su komplicirali sami sebi. Nesporazumi u linijama kretanja, gdje dva igrača idu u istom smjeru ili se dovode u situaciju da primaju loptu na osam-devet metara od koša, plod su nejasne napadačke vizije. Ako to uopće možemo tako nazvati.

Kad tome pridodamo čak 17 izgubljenih lopti, od čega je njih 11 u prvom poluvremenu, jasno je kako nešto ne štima. Kako treba dobro sjesti i dublje proanalizirati što to reprezentacija uopće želi igrati. U kojem to smjeru želi ići, jer ovo je sve samo ne ispravan put. Nešto što momčad poput Hrvatske nužno treba.

I unatoč tome postojala je prilika za pobjedu, kakva god ona bila, jer kažu da se to na koncu jedino broji. No zaboravljamo da se nekorektnim odnosima i konstantnim traženjem, što u izboru struke, a što u selekciji igrača na koje se računa, dovelo do toga da se vatrogasnim rješenjima pokuša doći do plasmana na veliko natjecanje bez konkretne ideje za ono što slijedi nakon toga.

Ne ide ni sa zvijezdama

Još nakon poraza od Litve slušali smo kako su krenule priče o potencijalnim pozivima određenim veteranima koji su se oprostili kako bi u nastavku, kada neće biti NBA igrača, postojale veće šanse da se izbori SP. No, Hrvatska ne može ni sa zvijezdama. Upravo se izgubilo od Poljske koja ovdje nije bila kompletna i kojoj se još prošle godine oprostio jedini NBA igrač.

S takvom ekipom Hrvatska je bila u rezultatskoj neizvjesnosti i na kraju u svom stilu prokockala bodove. I hoće li sada opet mijenjati izbornika? Hoće li se ponovno zvati veterane? Zašto? Da se još malo pokaže koliko ima nedosljednosti i nesigurnosti u svemu što se radi. Luta se od početka kvalifikacija i ovo je samo rezultat toksičnog stanja u kompletnom sustavu. Ne kažemo da su ga aktualni čelnici zatrovali, ali nisu mu ni puno pomogli.

Nije slučajno da se ni u ponajboljem sastavu ne može doći do pobjede protiv po kvaliteti tek prosječnih momčadi, ali koje znaju što hoće na terenu. I koje barem imaju plan i ideju kako to realizirati. Ne sumnjamo u želju hrvatskih igrača, naravno da su htjeli, ali nisu znali kako. A da bi znali kako, moraju postojati red i hijerarhija. Od osnovnih stvari poput zajedničkog doručka do zadnjeg napada na utakmici.

Možemo reći kako nije bilo puno vremena za složiti ozbiljniju igru. Kako ovaj sustav kvalifikacija nije pravedan. I to je točno. No tako je svima, kao i Litvi koja se okupila pet dana prije utakmice s Hrvatskom i koja još uvijek ne zna za poraz. Stvar je u tome da ona ima sustav koji gaji već godinama, da ima jasnu viziju što želi i kakve igrače želi stvarati. Tu, naravno, mislimo i na struku.

''Reset'' kompletnog sustava

Ako Hrvatskoj nije pomogla ni velika razlika u kvaliteti igrača, onda su problemi puno dublji. Za početak bi bilo dobro sve resetirati i prestati zavaravati ljude, jer ovo nije ni košarka ni stvaranje nekakvog kulta reprezentacije. Ovo su frustracije za sve one mlade igrače koji su tek ušli u proces. Frustracije za Bogdanovića i Šarića koji žrtvuju svoje najbolje godine kako bi pomogli. I frustracije za sve one kojima je još stalo, ali kojih je svakim danom sve manje.

Znamo da najveći teret nose oni najbolji, ali mora postojati i netko čija će biti zadnja. A to ne može biti niti jedan igrač. Nitko, ali nitko ne smije biti iznad reprezentacije. I tek kada će postojati autoritet struke s jasnim pravilima ponašanja i funkcioniranja, tek onda će biti igre i rezultata. Tek onda će se moći pozivati na sreću ili promašeni zicer.

Ne želimo prstom upirati u nekoga, puno je onih koji snose odgovornost. Mnogi od njih već duže vrijeme nisu uz reprezentaciju, ali oni koji su ovdje moraju uzeti stvar u svoje ruke i krenuti stvarati od temelja. Ne od sredine ili krpanjem rupa. Ne polovičnim rješenjima za bolje sutra. Time će se samo odgoditi neminovno, a to je ozbiljan ''reset'' hrvatske košarke.