Premda se ima još dosta utakmica za igrati, Hrvatska je rujanski ciklus kvalifikacija otvorila porazom koji se nije smio dogoditi. Nije da je potpuno neočekivan, jer Litva je ozbiljna momčad koja je imala glavu i rep na terenu. I znala je što hoće. No Hrvatska je okupila jedan od najjačih rostera uopće od početka ovih kvalifikacija. Barem što se tiče individualne kvalitete.

Znalo se od kuda će prijetiti litavska opasnost, preko Kalnietisa i pick and rolla, ali veći dio utakmice ni Kalnietis ni Lekavičius, drugi playmaker, nisu bili neutralizirani. U dobrom dijelu utakmice hrvatska obrana je padala nakon samo jednog picka. I to je nešto što se ne može dopustiti na ozbiljnoj razini.

Anzulović je krenuo s petorkom u kojoj je Bilinovac svojom agresivnošću trebao izolirati Kalnietisa od lopte, ali nije previše pomoglo. Na to se nadovezalo i loše otvaranje Bogdanovića pa je samo zahvaljujući odličnoj četvrtini Šarića Hrvatska držala priključak. Iako je itekako bilo prostora za napredak.

Međutim, u nastavku su se neke stvari samo pogoršale. Stao je napad, dok se u obrani još lakše ispadalo. Dojma smo da kroz veći dio utakmice nije dobro iskorištena najveća hrvatska prednost, a to su dva NBA centra koji su definitivno mogli stvoriti više problema Litvi. Pogotovo kad uzmemo u obzir da u Osijeku nisu bila njihova prva dva visoka igrača, Valančiunas i Sabonis.

Zubac i Žižić zajedno su ispucali tek osam lopti u cijeloj utakmici, a to je mogla biti jedna od prednosti. Bez obzira na to što u reprezentaciji možda nema puno dobrih dodavača. Na tom polju se moglo i trebalo napraviti više. Tim više što je u prvom poluvremenu litavska vanjska linija bila opterećena prekršajima.

Kako je utakmica odmicala, vidjelo se da Hrvatska nerijetko puta forsira u napadu, ali to je nešto na što se ne može oslanjati protiv ovakvog protivnika. Organiziranog, kompaktnog i fizički dobro pripremljenog. Litavski izbornik bolje je rotirao igrače i time dobio bolju energetsku reakciju. To se najbolje pokazalo u ključnim trenucima kad je Hrvatska i dobila priliku za pobjedu, ali po tko zna koji put nije znala kako doći do nje.

A priliku za pobjedu dobila je tek nakon što se sakrila u zonsku obranu 3-2 u zadnjoj četvrtini. I onda je improvizacijom i individualnom kvalitetom nekako smanjila prednost. Ipak, nije ostalo dovoljno koncentracije za završnicu. Petorka Simon, Ramljak, Bogdanović, Šarić i Zubac je najbolje reagirala na terenu, ali samo sa zonskom obranom, jer presing čovjeka na čovjeka nisu bili u stanju odigrati.

Hrvatska nikako nije uspijevala razbiti ritam Litve. Možda tek na kraju s tom promjenom obrane, ali puno veću brigu stvara činjenica da nije bilo jasne vizije na terenu. Nije se vidjelo što to Hrvatska želi igrati i na koji način. Nedostajala je ideja kojom će se doći do lakih poena.

Da je suprotno, onda se ne bi toliko ulazilo u individualna rješenja ili nervozne situacije. Nema veze što je Bogdanović lošije otvorio utakmicu i što neka akcija za njega nije prošla na najbolji način. No Hrvatska onda nije posezala za drugim rješenjima, nego se znala vraćati na staro. I naravno da tada dolazi do frustracije igrača i veće energetske potrošnje u trenucima kad se treba stizati rezultat.

Hrvatska nije dobro reagirala kao momčad. Da nije bilo Bogdanovićeve simultanke u trećoj četvrtini možda bi to izgledalo još gore. Ali to nije rješenje na koje se treba i može oslanjati. Bogdanović i Šarić trebaju biti nosioci, ali ne mogu oni sami pobjeđivati utakmice. To se već pokazalo u prošlosti. Barem ne protiv protivnika koji zna kako napadati.

I još nešto, treba znati sakriti svoje mane, a istovremeno iskoristiti svoje prednosti na najbolji mogući način. Pa ako to već nije playmakerska pozicija, onda je sigurno visoka linija i situacije u kojima se Bogdanović osjeća dobro. A te situacije nisu kad Bogdanović kreira iz picka i ulazi u dodatnu potrošnju kako bi došao do poena.

No, nema puno vremena za plakanje. Hrvatsku već za tri dana čeka novi težak ispit na gostovanju kod Poljske, a kako sada stoje stvari do kraja kvalifikacija možda će biti potrebno dobiti četiri od preostalih pet utakmica. Izuzmemo li mogući poraz u gostima kod Litve, jer tada na raspolaganju nećemo imati nikoga iz NBA-a i vjerojatno Simona, ispada da u obje utakmice s Poljacima i Mađarima moramo izaći kao pobjednici.

Neće to biti nimalo lak zadatak. Pogotovo jer izbornika čeka jedna sasvim druga situacija nakon Poljske. Situacija kada će teret nositelja trebati preuzeti i neki kojih uopće nema ovdje. Ali to je nešto s čime se svi trebaju nositi, odnosno nitko nije u zavidnoj poziciji. Ako je Litva još uvijek uspjela ostati neporažena, onda ima nešto i u pripremi kroz cijele kvalifikacije. Ne samo improvizacija.