Trenutačno najbolji i najpoznatiji crnogorski 3x3 košarkaš, 30-godišnji Miloš Jovanović, već godinama na turnirima širom svijeta potvrđuje status jednog od najprepoznatljivijih imena regionalne scene basketa. Popularni „Kapetan“, kako ga često nazivaju, tijekom 2025. godine bio je jedan od ključnih igrača momčadi Hangzhou na FIBA 3x3 World Tour World Touru, gdje se istaknuo kao važan strijelac i vođa na terenu, igrajući uz Filipa Kaluđerovića, Aleksandra Lazića i Gorana Vidovića.
Tri vijesti o kojima se priča
Od ove sezone njegov novi izazov je njemački klub Telekom Baskets Bonn, čime je napravio još jedan važan iskorak u
karijeri jer je postavljen kao kapetan i vođa mlade i ambiciozne momčadi koja ima ozbiljne planove. Posebno emotivno razdoblje bilo je ono u dresu momčadi Podgorica Kodio, gdje je zajedno s Nemanjom Gavranićem, Markom Raičevićem i Aleksom Vujadinovićem ostavio dubok trag na
kvalifikacijskim turnirima.
Kada ste počeli igrati košarku, u kojem klubu i tko su vam bili prvi idoli? Govorimo, naravno, o klasičnoj košarci pet na pet?
"Klasičnu košarku pet na pet počeo sam igrati s nekih 10-11 godina, u tadašnjem legendarnom klubu iz Nikšića Ibon koji danas nosi ime Sutjeska. To je bila ljubav na prvu loptu, što bi se reklo. Moram reći
da nikad u životu nisam imao neke velike idole, ali kao mali možda je to bio u tom trenutku LeBron James, koji se pojavio 2003. na draftu, ali to je bilo nešto kratkotrajno u mojoj glavi. Nisam imao neke velike idole niti ljude koji su me povukli u košarku. Trenirao sam, imao sam koš ispred kuće i možda je to najveći razlog koji me zadržao sve ove godine u košarci i basketu."
Znamo da je Nikšić poznat kao pravi košarkaški grad i da je iz njega poteklo mnogo košarkaša. Koliko je važna uloga ulične košarke kada govorimo o Nikšiću?
"Mislim da je to glavni i osnovni razlog zašto sam ja trenutačno u svijetu basketa. Danas mogu slobodno reći da igram s najvećim igračima basketa na svijetu. Poznato je kako se kod nas na Balkanu
uvijek igrao basket i svaki poligon, svaki košarkaški teren bio je tijekom proljeća, ljeta i jeseni ispunjen brojnim timovima koji su tu igrali i smjenjivali se. Tako reći, pobjednik ostaje, i ja sam čim sam stasao
da to mogu fizički ispratiti počeo igrati. U basketu 3x3 sam od svoje 14-15 godine i sve to do danas nisam prekidao."
Kada je to postalo ozbiljno, odnosno kada ste se počeli profesionalno baviti time i kada se od toga moglo živjeti?
"Profesionalno igram zadnjih 6-7 godina. Sve je počelo s ekipom Podgorica Kodio jer smo malo profesionalnije trenirali i nekako sve to organizacijski posložili jer nam je želja bila da se uvučemo u veći rang 3x3 svijeta i da nekako stvaramo naš život malo ozbiljnije te gradimo naše ime u svijetu basketa."
Imali ste dosta uspjeha s ekipom Podgorica Kodio, a nakon njih igrali ste za Hangzhou?
"Poslije velike žalosti što nismo mogli više nastaviti s Podgoricom Kodio, koja je nekako bila brod koji nas je sve iznjedrio i dao nam šansu i mogućnost da igramo na svjetskoj sceni, prelazim u ekipu
Hangzhou kojoj je baza bila u Novom Sadu. Naravno, sponzori i organizacija bili su iz kineskog grada Hangzhou, tako da sam ostao jednu godinu s tim momcima, a to su trener Milan Isakov, koji me i
doveo u tu ekipu, zatim suigrači Filip Kaluđerović, Goran Vidović i naravno Aleksandar Lazić, danas ozbiljan ABA igrač koji je bio u petorci BiH reprezentacije na Eurobasketu u pravoj košarci. Osvojili
smo neke turnire i ostavili jako dubok trag te smo nekako bili pravi fajteri na terenu i ljudi su nas dobro zapamtili. Također smo igrali tri finala Mastersa prošle godine i izborili sudjelovanje na finalnom turniru na kojem smo osvojili treće mjesto, što je bio sjajan uspjeh za novu ekipu."
Trenutačno ste član njemačke momčadi Baskets Bonn Telekom i baš se u svojoj rodnoj Crnoj Gori pripremate za nove turnire, između ostalog i za Masters u Zadru?
"Momci s kojima sada igram u svijetu 3x3 poznati su i ogroman su potencijal za 3x3. Riječ je o mladim igračima od 20 i 21 godine i oni su veliki projekt Njemačke za Olimpijske igre i za budućnost 3x3
košarke. Ja sam tu nekako upao kao iskusni igrač i netko tko može stati na loptu kada je potrebno jer su to ipak klinci koji su nekada razuzdani na terenu. Mogu reći da mi je lijepo i već smo odigrali nekoliko turnira zajedno, uz osvojena dva prva mjesta."
S ekipom Podgorica Kodio odigrali ste puno turnira po Hrvatskoj. Koje turnire iz serije Pro 3x3 posebno pamtite?
"Vidio sam raspored za ovu godinu i da sve počinje u Trogiru krajem petog mjeseca. Kada pogledam popis, mislim da sam posjetio oko 90 posto ovih mjesta, a možda nisam bio tek u Novoj Gradiški i
Donjem Miholjcu. Svi ovi gradovi koje sam posjetio su jedinstveni, neki od njih uz more, a meni je u posebnom sjećanju ostao Šibenik gdje smo igrali dva finala na Pro 3x3 Touru i oba puta smo poraženi.
Jako lijepo nam je bilo igrati u Bolu na otoku Braču, zatim na otoku Hvaru kojeg smo osvojili, pa u Vinkovcima, Trogiru i naravno Zagrebu. Sve lokacije su baš posebne i uživali smo igrati po Hrvatskoj. Hoćemo li doći na koji turnir još uvijek ne znam."
Šibenik vam je drag zbog dva finala, lijepe lokacije, ali i igrača kojem se posebno divite - Dražena Petrovića?
"Taj turnir u Šibeniku poseban je i zbog lokacije na kojoj smo nastupili, na tvrđavi iznad starog dijela grada. To je toliko lijepo i posebno da je teško riječima opisati, a fotografije koje su obišle svijet sve
govore. Taj pogled i cijeli ugođaj nešto su što nikada neću zaboraviti. Naravno, obišli smo Baldekin, zatim igralište za košarku uz koje se nalazi spomenik Draženu Petroviću. Sve je to nekako bilo vrlo
emotivno za sve nas iz ekipe, a u meni je ostavilo veliki trag. Svakako je tu i otok Hvar koji je poseban, ali ima i jedan mali nedostatak, a to je da ponekad uz teren zna zapuhati bura i dosta je teško igrati. Ali čim igraš uz more i imaš takav pogled, sve je nekako lakše."
Spomenuli ste Dražena Petrovića koji očito i kod vas mlađih, koji ste rođeni nakon što je on tragično stradao, zauzima važno mjesto?
"Uz 3x3 košarku obišao sam pola svijeta i neka nevjerojatna mjesta, a Šibenik je poseban i zbog Dražena koji je od svih igrača s područja bivše Jugoslavije jedan veliki primjer i neka nedostižna
granica čovjeka koji je bio poznat po nevjerojatnoj radnoj etici. Puno su nam treneri govorili o njemu, o ogromnoj količini rada koji je uložio u sebe i velikim odricanjima te, naravno, velikoj posvećenosti
košarci. Dražen je imao taj Mamba mentality, ono što je kasnije postalo sinonim za Kobeja Bryanta. Svi smo kao klinci, kada bismo slušali trenere kako nam pričaju o Draženu i kako je naporno radio,
stalno to imali u glavi."
Koja je po vama najveća razlika između 3x3 košarke i one klasične, pet na pet?
"U samim počecima su 3x3 košarku dolazili igrati takozvani odbačeni igrači iz one klasične, ali danas to više nije tako. S druge strane, ima puno igrača koji su došli iz klasične košarke, gdje su bili jako
dobri, ali se nisu snašli u 3x3 košarci. Što želim reći? Jako su velike razlike u te dvije košarke jer je 3x3 prije svega tučnjava na terenu i ti poslije te tučnjave moraš igrati, a uz to pokazati svoje košarkaške
kvalitete. Potrošnja u basketu je velika i u odnosu na klasičnu košarku postoje ogromne razlike, a ono što mi prvo pada na pamet i što svima govorim jest sloboda u igri. Uz to, tu je i neiskvarenost tog sporta koja je u svim drugim sportovima posljednjih godina narušena zbog novca, prestiža, luksuza i svega ostalog. Dakle, za mene je to neka sloboda koju 3x3 još uvijek ima, ali bojim se da će u godinama koje dolaze i to nestati."
Kao i svaki sportaš, sanjali ste nastup na Olimpijskim igrama u dresu Crne Gore, ali taj san se još nije ostvario?
"Olimpijske igre su najveći prestiž sporta i naravno da oduvijek imam taj veliki san. Kada sam došao jako blizu toga sve se zakompliciralo. Dva puta smo se kvalificirali na Europsko prvenstvo te jednom i
na Svjetsko prvenstvo, što je jako teško jer treba skupiti dosta bodova igrača. I kad smo došli blizu Olimpijskih igara osim sponzora Kodio, nismo imali podršku svih na koje smo računali, zbog čega mi je
jako žao. No, moram reći da još uvijek nisam od toga odustao od ostvarenja sna da zaigram na Olimpijskim igrama i ako se pojavi netko tko nam može sve to podići na višu razinu i pratiti nas financijski, ja sam uvijek tu da igram za svoju zemlju. Ali trenutačno sam posvećen nekim drugim momcima iz ekipe Baskets Bonn Telekom koji bi, za razliku od nas, u dresu Njemačke mogli ostvariti svoj san i uskoro zaigrati na Olimpijskim igrama."
