Košarka
SPORTOVI
Košarka

Kukoč za GOL.hr otkrio koliko su ga zadužili Krešo i Dražen...

Toni Kukoč uz tri naslova prvaka Europe, tri prstena NBA prvaka te dva olimpijska srebra iza sebe ima briljantnu karijeru. Samo još čeka ulazak u Hall of Fame…

gol expired (Foto: DNEVNIK.hr)

Iako je u košarkašku mirovinu otišao u ljeto 2006. godine, kao igrač NBA momčadi Milwaukee Bucks, splitski genijalni košarkaš Toni Kukoč nije zanemario košarku. Zadnjih nekoliko godina najviše je na košarkaškim utakmicama pratio sina Marina, danas 18-godišnjaka koji traži svoje mjesto 'pod suncem' u sveučilišnoj NCAA košarci, a povremeno i posjeti koju utakmicu svojim bivših klubova Chicago Bullsa ili već spomenutih Milwaukee Bucksa. Kaže da mu iz Highland Parka, elitnog predgrađa Chicaga, do obje dvorane treba oko 45 minuta. No, iako košarka nikada neće 'izaći iz njega niti on iz nje' od dana kada se umirovio Kukoču je preokupacija golf. Da nije imao problema s kukom, koji je operirao prošle godine, uvjeren je da bi u NBA-u igrao još barem dvije, tri sezone.

>> Kukoč za GOL.hr o ovacijama navijača Bullsa, Lakersima i neponovljivom Roseu

>> 'Ako je Kukoč mogao na klupu, može i Boozer'

„Novi kuk je OK, mrvicu je bolje nego prije operacije. Hvala na pitanju“.

Ovako se u 38. godini života posvetio još više golfu, sportu u koji se zaljubio u svojoj trećoj NBA sezoni. Od tada pa do spomenute operacije igrao je sjajno te u kratko vrijeme postao jedan od pet najboljih golf igrača Hrvatske.
„Stigao sam do hendikepa tri, no nastojim se još poboljšati“, rekao nam je Kukoč koji se na golf terenima često može vidjeti u društvu svog bivšeg suigrača iz Bullsa Michaela Jordana.

Najprije treba ući u Hall of Fame pa ćemo to tome malo više razgovarati

„Istina, vidimo se često na gol terenima, igrao sam i na njegovom humanitarnom turniru. Iskreno, rijetko pričamo o košarci“, dodao je Kukoč.

Na temu nominacije u Hall of Fame ili u prijevodu Kuće slavnih u Springfieldu, gdje bi se po pravilniku mogao naći već sljedeće 2012. godine, ponajbolji europski košarkaš svih vremena sa smiješkom nam je rekao:

„Izbor u Hall of Fame je najveće moguće priznanje koje košarkaš može dobiti, barem ja tako mislim. Kod ulaska u Kuću slavnih ne gledaju se samo trofeji nego sve, od odnosa prema suigračima, trenerima pa do ljubavi prema košarci“.

GOL.hr: Sudeći po tome kako svake godine ima mjesta za igrače Bullsa, od Jordana i Pippena pa do Rodmana, logično je da ste vi sljedeći na redu?
„Najprije treba ući u Hall of Fame pa ćemo to tome malo više razgovarati. Ako me ne izaberu onda valjda imaju neki razlog za to. Što god netko rekao nema igrača na svijetu koji ne bi volio biti unutra.“

GOL.hr: Vama bi to bila počasna čast jer biste se pridružili hrvatskim velikanima Kreši Ćosići i Draženu Petroviću, osobama koje su ostavile dubok trag na vašoj karijeri?
„Krešo je jedno vrijeme u mlađim kategorijama intenzivno radio sa mnom, puno smo pričali o košarci i bilo je lijepo s njime raditi. Surađivali smo jednu sezonu i u seniorskoj reprezentaciji Jugoslavije (1987.) i moram reći da sam puno toga od njega naučio. Krešo je bio genijalac!“.

GOL.hr: A četiri godine stariji Dražen Petrović koji nas je zauvijek napustio kada mu je bilo svega 28 i pol godina?
„Dražen je bio igračina, košarkaš koji se rađa jednom u 100 godina. Dražen je bio veliki čovjek, ali i veliki prijatelj koji nije bio nimalo sebičan jer bi nam uvijek ponudio pomoć ili pomogao savjetom na treninzima. On nam je svima u reprezentaciji bio zvijezda vodilja i tjerao nas je na dodatni rad. Postavio je tako visoke standarde koje smo većina nas pokušali dostići, a opet nismo znali možemo li ga dostići jer je to izgledalo nemogućim. No, tako je lakše uspjeti kad pokušavaš biti kao Dražen koji je postavio takve standarde, bio je najbolji od najboljih. Puno smo puta igrali jedan protiv drugoga i te utakmice dobro pamtim.“

GOL.hr: Drugim riječima Dražen je jedan od razloga vašeg uspjeha u košarci?
„Naravno! Evo vam jedan primjer. Kad ti je na treningu svega dosta i kad jedva stojiš na nogama vidiš njega kako ostaje ubaciti još 200, 300 šuteva i u sekudni i ti dobiješ volju za dodatnim radom. Kroz glavu ti prođe, možda ću i ja jednoga dana uspjeti doći do NBA-a i onoga što je Dražen postigao.“

GOL.hr: No, danas je neko drugo vrijeme. Ne pamtimo kada smo čuli da je neki reprezentativac ostao individualno raditi nakon treninga?
„Nije lako kada te nema tko pogurati kao što je nas Dražen jer kod nas je to sve bilo stvar dokazivanja. Željeli smo se jedan druge dokazati da smo bolji u nekim stvarima. Danas u Hrvatskoj mladi nemaju takve uzore, nemaju ideju što znači biti dobar i spreman i pokušati ga dostići uz teške fizičke i psihičke napore. To je veliki problem…“

On nam je svima u reprezentaciji bio zvijezda vodilja i tjerao nas je na dodatni rad

Za kraj nas je zanimalo kakva je situacija s nezgodnom ozljedom leđa njegovog 18-godišnjeg sina Marina…
„Ne ide na bolje iako nisam mislio da će oporavak ići tako sporo. Marin je propustio cijelu sezonu i tek kada to sanira treba vidjeti što i kako dalje“.

Ako se Marin uspješno oporavi, a riječ je o vrlo talentiranom momku koji je bio član mlade U-18 reprezentacije Hrvatske, jedno je sigurno. Otac će mu uvijek moći dati koristan savjet jer iskustvo koje iza sebe imao kao igrač splitske Jugoplastike (1986–1991), zatim Benettona iz Trevisa (1991–1993), Chicago Bullsa (1993–2000), Philadelphia 76ersa (2000–2001), Atlanta Hawksa (2001–2002), Milwaukee Bucksa (2003–2006) te reprezentacija Jugoslavije i Hrvatske – neprocjenjivo je. O savjetima koje je kukoč skupio od velikana kao što su stanovnici Kuće slavnih Krešo, Dražen ili Mirko Novosel – da ne govorimo.

Nastavi čitati

Nastavi čitati