Uloga trenera u momčadskom sportu je poprilično složena i odgovorna. On je taj koji će biti prvi na udaru ako stvari krenu loše, a nije uvijek onaj koji će se isticati kad se dođe do rezultata. Međutim, trener je najvažniji čimbenik u stvaranju jedinstva momčadi. Njegova zadaća nije samo taktičke nego i psihološke prirode. Čak i više psihološke. To se najbolje vidi prema tome kako momčad reagira u teškim trenucima.
Kad kola krenu nizbrdo, samo su rijetki u stanju vratiti momčad na pravi kolosijek. No, prije toga mora postojati uzajamno poštovanje između vođe na klupi i ljudi na terenu. I autoritet, jer inače se ne može doći do željenog efekta. Samo na taj način trener može doprijeti do igrača i od njih napraviti pobjednike, a najveći postaju oni koji postignu simbiozu s momčadi. Koji svojim znanjem znaju voditi i dati igračima da budu u prvom planu.
Možemo tu sad nabrajati razne velike koji su se prilagođavali vremenu i konstantno nadograđivali, no posvetit ćemo se čovjeku koji je toliko strpljivo čekao svoju priliku te na kraju pokorio Europu na zaista veličanstven način. Igor Kokoškov prije Eurobasketa možda nije bio poznat široj javnosti, ali u košarkaškim krugovima itekako jest. Iako veći dio karijere kao pomoćni trener, no genijalac koji je donio Sloveniji najveći uspjeh u povijesti.
Prvi neamerikanac kojem je to uspjelo
Njegova trenerska karijera počela je nakon ozbiljne prometne nesreće, gotovo fatalne, ali poslije koje je ostao vjeran najvećoj ljubavi i kojoj je posvetio svoj profesionalni život. Neki ljudi bliski njemu reći će da je bio vrhunski igrač i da je mogao napraviti dobru karijeru. Nakon svega viđenog, nema razloga da im ne vjerujemo, jer način na koji je Kokoškov implementirao igru novih europskih prvaka nikoga nije ostavila ravnodušnim.
Sjećamo se ljetnog prijelaznog roka u NBA-u 2015. godine. U sjeni unosnih ugovora, Utah Jazz odlučila se dovesti Kokoškova za asistenta iz Orlando Magica. Naravno, to je bio potez na koji gotovo nitko nije ni obraćao pažnju. Tek rijetki su spomenuli kako je Utah pojačala trenerski stožer Quina Snydera, inače predanog i strastvenog stručnjaka, vrlo dobrim asistentom. Ali ne slučajno.
Snyder i Kokoškov imaju povijest još iz vremena dok su zajedno radili na sveučilištu Missouri, a gdje je srpski trener postao prvi Europljanin koji je došao do takvog statusa u američkoj sveučilišnoj košarci. Kasnije je Kokoškov postao i prvi neamerički trener koji je angažiran kao pomoćnik u NBA-u, u Los Angeles Clippersima, te je 2004. došao do prstena kao dio stručnog stožera Detroit Pistonsa.
Zašto sve to govorimo? Jer nakon podviga koji je napravio sa Slovenijom, koja je nakon Litve 2003. postala prva reprezentacija koja se popela na krov Europe bez ijednog poraza, postoje realni izgledi da upravo Kokoškov u bližoj budućnosti postane prvi Europljanin koji će zasjesti na klupu jedne NBA momčadi kao glavni trener. I nitko neće moći sumnjati u tu odluku. Jedino ako ga Slovenija, u međuvremenu, ne izabere za predsjednika.
Trenerski genijalac
Šalu na stranu, voljeli bismo vidjeti Kokoškova na klupi naših susjeda još neko vrijeme. Svatko tko istinski voli košarku, ne bi trebao imati ništa protiv. Način na koji je Slovenija letjela na Eurobasketu vrijedan je divljenja, a najveće zasluge za to ima Kokoškov. Dvojici najboljih igrača dao je potrebnu slobodu, a od ostalih složio ljude od zadatka s nevjerojatnim samopouzdanjem. Takvim da su mogli igrati i zadnjih pet minuta finalne utakmice bez Dragića i Dončića na parketu. To je trenerski potpis.
Još više od toga impresioniraju njegova mirnoća i razborite odluke za vrijeme trajanja utakmica. Samo oni najhrabriji maknuli bi Gorana Dragića s parketa u odlučujućoj utakmici prvenstva gdje je prije toga kao u transu stavio 35 koševa. I nakon što je teren u suzama napustio Luka Dončić. Ako ćemo iskreno, u tim trenucima stavili bi ruku u vatru da će Srbija okrenuti utakmicu i uzeti titulu. Vjerojatno je tako mislio i dobar dio navijača, ali ne i Kokoškov.
Bio je to briljantan potez i dokaz o kojoj se trenerskoj veličini radi. Ne samo to, dokaz kakvu je momčad od Slovenije napravio da jedan Klemen Prepelič, uz sve dužno poštovanje, rješava finale Eurobasketa kad većini drhti ruka i gotovo svi padaju s nogu jer su dali sve od sebe. Herojski i kirurški precizno pogođen potez koji je odlučio prvaka. Dakako, bila je to kocka, ali bez koje Slovenija ne bi dobila utakmicu, jer Dragić je evidentno pao i ostao bez energije te su ga uhvatili problemi s mišićem.
Ako bi Kokoškovu trebali dati neku ocjenu, onda je za ovo prvenstvo zaslužio doktorat. Slovenija je igrala modernu košarku s brzom tranzicijom u leđa, gdje su do izražaja dolazili dominantni Dragić i Dončić. No, svi koji su smatrali da bez njih dvojice momčad ostaje obezglavljena, uvjerili su se u suprotno.
Već spomenuti Prepelič idealno se uklopio kao treći igrač u vanjskoj liniji i odigrao turnir karijere, dok su Vidmar i Dimec napravili lavovski posao u obrani. Svaki slovenski reprezentativac je znao svoju ulogu u momčadi, a istovremeno se nije bojao preuzeti odgovornost kada je za to došlo vrijeme. I bio je spreman na to.
Samo je pitanje vremena
Pa neka netko kaže da trener nije toliko bitan ako imaš zvijezde koje mogu valjano odraditi posao. Povukli bi ovdje paralelu sa samozatajnim i ne toliko eksponiranim francuskim izbornikom Vincentom Colletom. Za one koji ne znaju, čovjek je na klupi reprezentacije već osam godina i iza sebe ima europsko zlato, a održao se na tom mjestu isključivo zahvaljujući očinskom odnosu prema Parkeru i društvu. Uzajamnim poštovanjem.
Kokoškov možda nema naslova poput Željka Obradovića, niti će ih vjerojatno ikad imati, ali obojici je zajedničko to što će i danas otvoreno priznati da svaki dan nauče nešto novo o košarci. Da se svaki dan treba ulagati u sebe kako bi se ostalo u koraku s modernim sportom. Na koncu, obojica su pobjednici. Doduše, Kokoškov je morao proći drugačiji put, ali put koji ga je iznjedrio u visine i od njega napravio jednog od najboljim mladih stručnjaka na svijetu. I vidjet ćete, samo je pitanje vremena kad će u ruke dobiti ključeve jedne NBA momčadi.
