Damir Mulaomerović je krenuo s identičnom petorkom kao na otvaranju prvenstva protiv Grčke, što znači da je Jaleen Smith bio jedini pravi bek na terenu, a pred Ivicom Zupcem zadatak paziti da Nicolo Melli ne dobije previše prostora za šut.
Što Hrvatska igra?
Ne znam je li to sad već tradicija na koju se trebamo naviknuti ili jednostavno prihvatiti da ne može bolje. Naime, nekonzistentnost u kontroli lopte je zabrinjavajuća. I krenut ću od toga, jer Hrvatska je u prvih deset minuta izgubila čak osam lopti. Do negdje sredine druge četvrtine Italija je imala 12 poena koji su bili direktan produkt izgubljenih (u tom trenutku 11), a tada je vodila samo pola koša.
Sad zamislite situaciju u kojoj je upola manje prodanih posjeda. Međutim, sve se to nadovezuje na jedan drugi problem, koji vidi svatko tko je gledao nastupe naših košarkaša na Eurobasketu. Što to Hrvatska igra?
Pokušavam zapisivati napade i pratiti akcije. Ako izuzmemo pick igru, koja je svima sastavni dio napadačkih setova, većinom se zaustavljam na ''down screenovima'' (blokovima ispod koša za izlazak šutera) ili kojem bljesku sa ''stagger screenom'' (dva uzastopna bloka za igrača od lopte koji gleda u istom smjeru). I to se pretežito radi za Bojana Bogdanovića ili povremeno Marija Hezonju.
Repriza Njemačke
U ovom slučaju se od starta nametnuo Bojan Bogdanović, koji je u jednom trenutku imao simultanku, ali utakmica me u nekim stvarima dobrim djelom podsjetila na Njemačku prošle godine u kvalifikacijama za Olimpijske igre. Babo je u elementu i može pogađati u kontinuitetu, a ostali stoje i čekaju da Babo pogađa u kontinuitetu. Gdje je zapelo protiv Njemačke? Slično gdje i protiv Italije. Nema ideje kad Bogdanovića stane ili prirodno padne zbog enormne potrošnje u oba smjera.
To nas dovodi do rotacija o kojima sam već pričao u ranijim tekstovima. Moram priznati da je neki put kao na lutriji. Prijatelj mi je na poluvremenu poslao poruku ''gle sad, Dominik Mavra će startati, a Hezonje neće biti cijelu četvrtinu.''
I skoro bi tako... Hezonja je pokvario prognozu ulaskom 52 sekunde prije kraja treće četvrtine, nakon što je prije toga odigrao cijelo prvo poluvrijeme i bio podređen momčadi. Mavra je još jednom pokazao kako mora igrati ispred Gnjidića, jer druge opcije nema. Dovoljno je hrabar zavrtjeti pick and roll i pokrenuti napad. U danima s indisponiranim Smithom i izmorenim Simonom ne vidim drugo rješenje.
Detalji koji su presudili
U tom periodu Hrvatska je dobro igrala i razumijem odluku da se puno ne mijenja, ali ne razumijem držanje igrača na terenu kad evidentno pada s nogu. Pod time mislim na Krunoslava Simona, koji je obrambeno imao kritičnih problema. To mu je četvrta utakmica u pet dana. I nije poznat po obrani. Još u drugoj četvrtini Stefano Tonut je preko njega držao Talijane u igri. Samo u dva posjeda zaredom imao je backdoor utrčavanje pa lagani prolaz na obruč.
Simon u konačnici nije igrao više minuta nego inače, ali njegove minute nisu raspoređene da između ima predah, nego se njega koristi kao da je maratonac. Još jedan detalj. U trenutku kad se lomi utakmica, Melli je pod pritiskom i mora uzeti šut preko ruke s istekom napada i na njegov promašaj Simon gubi defenzivni skok, a Datome stavlja zicer za plus pet 2:27 do kraja. Nakon toga Mulaomerović vadi Simona.
Nije to bio jedini propust u završnici utakmice. Melli je nešto kasnije Bogdanoviću uzeo skok kada nije odradio box-out (borbu za poziciju i zagrađivanje).
Italija iskoristila svoje adute
Na koncu je Italija iskoristila dvojicu svojih najboljih igrača Mellija i Simone Fontecchija tamo gdje su najubojitiji. Prvi u visokom postu i pick and popu, a drugi u ''catch and shoot'' situacijama. Razlika u odnosu na Hrvatsku? Bogdanović je morao dobivati višestruke blokove ili probijati više igrača odjednom kako bi dolazio do svojih poena, a Italija je imala otvorene šutove.
Selekcija šuta i laki poeni su presudili Hrvatskoj. Međutim, to je puno lakše reći, nego napraviti. Za to treba imati igru koja se ne svodi samo jedan na jedan ili primarnu akciju bez plana u slučaju da ne prođe zamišljeno. Zbog toga dolazi do povećane potrošnje i izgubljenih lopti. Zamor materijala. Čak i tijekom treće četvrtine, koju je Hrvatska dobila s 25-13 bilo je poena s jako malo protoka i kretnji igrača od lopte.
Bogdanović je napokon bio na NBA razini, ali nije iskorištena njegova najbolja partija. Hezonja je u zadnjoj četvrtini odradio par bravura u obrani na Fontecchiju, bez lopte i na lopti, ali onda nije realiziran kontranapad (loše selekcija šuta Smitha i promašeno zakucavanje Karla Matkovića). To nas dovodi do činjenice da Hrvatska u ovom trenutku nije u stanju odigrati dobrih 40 minuta. Kao momčad ni individualno.
Akcije nakon time-outa
Zubac se od početka teško nosio s Mellijem, koji je imao šuterski trening pa je Mulaomerović nakon samo tri minute morao pozvati time-out i uvesti Matkovića. Simon je svako malo patio u obrani, a sve skupa je na okupu držala odlična šuterska večer Bogdanovića. Svi su znali što i kako igra Italija. Five-out offense (pet igrača na perimetru) s jako puno pick and popa i šutiranjem u dotrčavanju. Oni su se toga držali do kraja, a hrvatski košarkaši nisu mogli do lakih šutova ni nakon time-outa.
Tri time-outa na kojima je bila crtana akcija (takozvani ATO) završila su ovako: U drugoj četvrtini Bogdanović je trebao dobiti ''down screen'', Tonut je zatvorio liniju dodavanja, istekne napad. U četvrtoj četvrtini ''stagger screen'' za Babu, Italija čita akciju, ostaje se bez opcije. U clutchu Smith čekao da se netko otvori pa krenuo sam rješavati i zabio težak šut preko ruke.
Nedobitna kombinacija
Mislim da će se većina složiti sa mnom. Italija nije ničime posebno oduševila. Nisu čak ni napadali preko Simona koliko su mogli. Imali su svojih odličnih momenata, ali ne i igrača koji je konstantno pogađao. Svako malo se netko pojavio i izvukli su utakmicu na hrvatske greške.
Kad je Zubac izvrsno blokirao Tonuta na polaganju, a Bogdanović u tranziciji zabio tricu za mini seriju 7-0 koja je utišala nekoliko tisuća talijanskih navijača, pomislio sam da se možda bude. Da su prepoznali što je njihov forte. Ali ne, zašto da se ne nerviram.
Prije više od godinu dana Bogdanović je sam igrao protiv Njemačke i zaustavio se na 38 poena. Energetski je pao u zadnjoj četvrtini i protivnik je sve više igrača bacao na pomaganje kad krene u prodor. Isto što smo gledali veći dio četvrte četvrtine s Italijom.
Do te mjere da je počeo uzimati ishitrene šutove u prvoj sekundi napada ili s istekom napada preko ruke. Vidjeli smo i small-ball sa Šarićem na pet pred kraj poluvremena, koji je stvorio pomutnju. No, kao da je sve nekako nabacano pa što bude.
Volio bih da sam u krivu i da iduća utakmica demantira neke teze iz ovog teksta. Vjerujem da je Hrvatska i dalje u stanju svakoga dobiti u jednoj utakmici. Međutim, bojim se da preko noći teško puno toga može izgledati drugačije. Na tome se trebalo raditi prije. Korekcija izgubljenih lopti i nešto lakih poena iz tranzicije može podići samopouzdanje i smanjiti nervozu. Pitanje je može li se spojiti 40 minuta produktivne košarke.
