Sad ima već nekoliko godina da ukazujem na probleme u hrvatskoj košarci i na činjenicu da se nešto pod hitno treba mijenjati. Međutim, malo se toga mijenjalo, odnosno i ako se mijenjalo, u većini slučajeva radilo se pogrešno. Tu prvenstveno mislim na viziju. Ideju kojom bi se počeo hvatati korak s postulatima moderne košarke. Ali to već ponavljam kao papagaj.

Moram priznati da se možda prvi put nakon dugo godina nisam živcirao viđenim u zadnje dvije utakmice hrvatske reprezentacije. Da budem potpuno iskren, očekivao sam da će u obje utakmice upisati poraz i zaključiti muku koja traje od početka kvalifikacija. Naravno, nisam navijao protiv Hrvatske, nego sam jednostavno izgubio svaku nadu da se tako brzo nešto može promijeniti.

Igramo zastarjelu košarku

Opet je bilo puno kritika na račun izbornika Anzulovića i njegova izbora. I tu se s dobrim djelom mogu složiti. Hrvatska ni u 2018. ne razumije da je košarka poprilično uznapredovala i da se igra znatno promijenila. Tako se u eri trica i pacea hrvatska igra bazira na dubini bez previše kvalitetnih šutera na rosteru. Time se dodatno otežalo u koncepciji igre pa kad je Litva zaustavila pick s Bilanom i otjerala naše igrače daleko od koša, vidjele su se sve mane reprezentacije.

Bez pravog playmakera, a takav je slučaj od početka kvalifikacija, Hrvatska je sama sebe dovela u poziciju da baš sa svima ima problema. Iako se moglo posegnuti za nekim drugim rješenjem, tipa strancem ili već provjerenim Ukićem, pa da se barem ostvari rezultat. Ili da se opredijeli za jednog ili dva talenta koji se spominju pa da ih se istrpi do kraja.

No kako se lutalo s prvim razigravačem, tako se lutalo i s izbornikom. Ako Anzulović zaslužuje kritiku za odabrani roster i prikazanu igru, još veću odgovornost snose oni koji su u ovim kvalifikacijama potpuno podbacili – Dino Rađa i Stojko Vranković. Ne mislim to zbog lošeg rezultata, već činjenice da nisu zauzeli jasan stav i prezentirali viziju za koju oni smatraju da treba imati strpljenja.

Promjene koje su se napravile u mlađim uzrastima poput zajedničke kadetske lige jesu za pohvalu, ali bez konkretne i iskrene suradnje s klubovima koji će biti u uskoj povezanosti sa savezom i ciljem poboljšanja hrvatske košarke sve to pada u vodu. Zašto? Jer kada dođu na seniorsku razinu, trebali bi nastaviti s tim principima kako bi se razvili u igrače. Košarkaše koji neće biti plod sirovog talenta, nego produkt struke. I to ne nužno za NBA.

Talenta je uvijek bilo i bit će, ali...

Talenta je bilo i uvijek će biti, ali prošlost nas je naučila da ne možemo živjeti samo od talenta. Pogledajte samo gdje se trenutno nalaze četiri hrvatska talenta u NBA-u. Na začelju klupe ili u ulogama koje su daleko od ozbiljne košarke. To nije sustav i od toga se ne može živjeti. Pogotovo ako se ne proizvode igrači srednje klase, o čemu sam već pisao.

Također, seniorska reprezentacija treba početi gajiti nekakav sustav. Sustav koji će konačno početi pratiti trendove. A ti trendovi govore da se danas bez trice ne može igrati košarka. Da se bez polivalentnih igrača koji mogu igrati više pozicija ne može igrati košarka. Da se bez izbornika s jasnom vizijom ne može igrati košarka. Da se bez normalnog stanja u klupskoj košarci ne može igrati košarka. Mogli bismo tako unedogled.

Ne smatram da su Rađa i Vranković isključivi krivci za kaljužu u kojoj se našla hrvatska košarka. To je samo rezultat višegodišnjeg nerada i nemara. Neki spominju da treba krenuti od nule. Od nule smo trebali krenuti prije deset godina. I ako već nismo, imali smo priliku u ovim kvalifikacijama. A što smo napravili umjesto toga?

Izgubili smo cijele kvalifikacije, a da pritom nismo izbacili ni jednog igrača za budućnost. Nismo imali strpljenja pa smo onda počeli kombinirati između mladih i starih, koji kao mogu pomoći u onome što želimo igrati. Nemam apsolutno ništa protiv Marina Rozića, čak je svoju rolu odradio onoliko koliko u ovom trenutku može dati. No u čemu to on pomaže što bi Hrvatska trebala igrati za godinu ili dvije dana? I zašto ne znamo u igru uklopiti igrače koji u svojim klubovima imaju jasne role?

Prošao još jedan voz

Ako već nemamo rezultat, koji su to afiniteti prema kojima težimo? Ponovno ćemo čuti riječi, pustite nas da prespavamo. Gospodo draga, neki od nas to proživljavaju još od Turske 2000. i učestalo slušamo riječi da nešto treba promijeniti i da su krivi oni prije. Pustite one prije. Jesu, krivi su. I to puno. Ali što je s vama koji ste sada tu? Gdje je ta vaša vizija u koju se kunete često spominjući da trebamo krenuti iz početka.

Prošao je još jedan voz, a Hrvatska je i dalje u univerzumu – trebamo krenuti od nule. Ispada da već godinama krećemo od nule, samo u suprotnom smjeru. Jer ako ste mislili da ne može gore od ovog, grdno se varate. Dobro je napisao jedan kolega u dnevnom tisku, ''nisam više siguran jesmo li bolji i od Austrije''. A upravo je to nova bolna stepenica prema kojoj klizi nekad najtrofejniji sport u Hrvata.

Sport koji je još prije 20 godina počeo polako propadati sada je došao na razinu iz koje će se teško tako brzo izvaditi. Hrvatska nije financijski moćna poput Njemačke, Francuske ili Finske i nikad to neće biti. Međutim, ima prirodni talent u koji treba uložiti, a prije nego što se u njega uloži treba nešto pitati i struku. Samo koju struku? Ona koje bježi glavom bez obzira u svijet u potrazi za kruhom ili ona koja je ostala poput uhljeba u svojim stolicama ne shvaćajući da je košarka iz njihova doba prošlo svršeno vrijeme.

Kako god okrenemo, ne da samo treba zasukati rukave, nego bi trebalo kopati tunele. Ne bi škodilo ni da pitamo za pomoć, ali to je mnogima ispod časti. Uostalom, u Hrvatskoj je mnogo popularnije podmetanje nogu i zavist među kolegama. A s takvom klimom možemo se pozdraviti s boljim sutra. S takvim pristupom ubrzo neće ni biti sutra, već samo jedna surova pustinja.