Drugu utakmicu na Euru Hrvatska igra protiv Albanije u Hamburgu i lako bi mogla biti ključna. Naime, iskustvo nam govori da u sustavu natjecanja s 24 reprezentacije gotovo sigurno prolazi dalje momčad koja osvoji minimalno četiri boda.
Tri vijesti o kojima se priča
Dakle, jedna pobjeda i jedan remi bit će 99 posto dovoljni barem za treće mjesto, a znamo da četiri najbolje plasirane reprezentacije iz šest skupina prolazi u drugu fazu natjecanja.
Hipotetski i praktički gledajući, posve je logično zaključiti da će Hrvatska lakše doći do pobjede protiv Albanije, koja je autsajder u skupini, nego protiv Španjolske i Italije, jednih od favorita ne smo skupine već i cijelog turnira. Naravno da to ne mora tako završiti, jasno je da se karte mogu posve drukčije zamiješati, ali može se reći da su to realne kalkulacije.
Hrvatska u Njemačkoj po sedmi put nastupa na završnom turniru najboljih europskih reprezentacija. Na prijašnjim Eurima odigrala je neke čuvene utakmice u drugom kolu natjecanja po skupinama.
Hrvatska - Francuska 2:2 (17. lipnja 2004. skupina EP-a - Leiria) (Rapaić 48-11m, Pršo 52 / Tudor 22-ag, Trezeguet 64)
Euro 2004. pamtit ćemo najviše po tome što je Grčka postala prvak Europe i tako šokirala cijeli svijet, ali tko je bio na licu mjesta tih tjedana, Portugal će pamtiti po mnogo čemu. Iako Hrvatska nije napravila veliki rezultat, iz osobne vizure to je bio ponajbolji veliki turnir koji sam uživo pratio; što zbog sjete za prohujalom mladosti, jer, kako kažu Prljavci, sve je ljepše kad si mlad, a što zbog svakojake bogate ponude.
Naravno, nogomet i posao bili su u prvom planu, ali uvijek se nađe vremena i za zabavu. U novinarstvu je to uvijek isprepleteno. Ako ćete sjediti u hotelu i viriti iza zavjese, niste trebali ni dolaziti. Najbolje se priče pišu na terenu i u sitnim satima.
Mjesec dana u Portugalu, posebice Lisabonu, bilo je fantastično. Sjajna država, grad, klima, gastronomija, kulturna ponuda… Doista se imalo što vidjeti. Iako smo bili skeptični jer je stereotip da su Latini malo opušteniji, organizacija je bila vrlo dobra, stadioni još bolji.
Sjajan provod u Portugalu
Za crticu sa strane, dnevnice su bile iste kao i danas, a sve je bilo nemjerljivije jeftinije. U strogom centru Lisabona moglo se jako kvalitetno ručati ili večerati za male novce. Kakva dobra riba s prilogom i saltom, te pola litre dobrog crnog vina platili biste svega petnaestak eura.
Ako ste bili malo štedljiviji, mogli ste dobro jesti i za deset eura. Ponuda morskih specijaliteta bila je tako pristupačna cijenom da smo se ponekad odlučili počastiti čak i jastozima. Danas se to može samo sanjati.
Baza nam je bila u Hard Rock Cafeu u centru Lisabona, a banku su držali preminuli bardovi hrvatskog sportskog novinarstva Tomislav Židak i Orlando Rivetti. Uvijek ih se rado sjetim, bili su briljantni novinari, ali prave kolege i dobri ljudi, koji su uvijek bili spremni pomoći gdje god ustreba.
Imali su svoje mjesto za šankom, konobari su ih oslovljavali s imenom i karticu su držali u čaši na vitrini. Nije bilo potrebe da razmišljaju gdje su je ostavili i jesu li platili. Imali su daleko najbolje dnevnice, ali svaka druga runda je bila njihova tako da su cehovi bili poprilični. Pa, nisu Žiku bez razloga zvali Grof.
Židak i Rivetti u Hard Rocku
Oko njih se okupljala sva novinarska i ina ekipa. Jedni bi dolazili, drugi bi odlazili, a njih dvojica bi sve ispraćali i uredno slali najbolje tekstove s Eura. Sve su držali pod kontrolom. Bilo je jako zabavno, smijeha i zezancije u vrećama. Kao da smo u Domagoju. Duhovitosti i umne britkosti kakve više nema. To su prohujala vremena koja se, nažalost, neće ponoviti. Način življenja i novinarstva koje polako izumire. Nije još izumrlo, još uvijek se najbolji poslovi ugovaraju i najbolje priče slažu na šanku, ali toga je sve manje i manje.
Kako god, bilo je pikantnih anegdota napretek, u mnogima pričama glavni su likovi tadašnji izbornik Otto Barić, pa Ćiro Blažević u novinarskoj ulozi i predsjednik HNS-a Vlatko Marković. Svi su pokojni pa nećemo izvlačiti sjećanja iz bunara. Neke su priče izašle u javnost, a neke nisu i možda ni neće. Ne može se baš sve objaviti. Možda jednog dana kada debela prašina sve prekrije.
Uglavnom, bio je to neviđeni šou, u kampu je bilo svega, Ćirini skečevi i Barićevo kolutanje očima tjerali su nam suze na oči. Teško je to mladima sve to prepričati i dočarati jer takvih dogodovština više nema. A nema jer nema ni druženja… Čak se i novinari više ne druže kao prije, a kamoli da nam na čašicu razgovara dolaze treneri i dužnosnici.
Ćirin šou i pakao u kampu
Vatreni su jedini na Euru bili smješteni u unutrašnjosti Portugala, na ranču u mjestašcu Cuceu, tridesetak minuta vožnje automobilom od Lisabona prema granici sa Španjolskom. Sve ostale reprezentacije bile su na obali, i to oko Lisabona ili sjeverno prema Portu. Pitate se zašto?
Pa, ljeti je u Portugalu daleko najugodnije biti uz ocean, dok na jugu i posebice unutrašnjosti vlada pakao. Dolje pijesak, a gore Sunce žeže li ga žeže. Ubojita kombinacija, kao da ste u pećnici. Vatreni su umirali od vrućine, nije se moglo živjeti, a kamoli normalno trenirati. Svi su imali marame preko glave i svako malo močili glave u bure vode.
U HNS-u su objašnjavali da se u tom kampu priprema Benfica, a to znači da je najbolji u državi. To jest bila istina, tereni su bili stvarno dobri, ali propustili su reći da Orlovi tamo odlaze na pripreme po zimi, kada u Lisabonu često pada kiša, a u unutrašnjosti je onda ugodnije. Po ljeti je sve obratno. Nije ključan, ali jedan je od razloga neuspjeha Vatrenih u Portugalu bio i taj što su trenirali u nemogućim uvjetima. Sve skupa ih je dosta iscrpilo i to je moralo ostaviti traga.
Kandidat za predsjednika Hajduka pratio Vatrene na biciklu
No ključan razlog neuspjeha jest taj što su za protivnike imali Francusku i Englesku, i tada iznimno moćne reprezentacije, među glavnim favoritima turnira. Hrvatska je prilično loše započela turnir, odigrala je samo 0:0 sa Švicarskom i bilo je jasno da će jako teško proći dalje. Ni rezultat, a ni igra nisu bili na očekivanoj razini.
U drugom kolu Vatreni su morali na Zidaneovu Francusku, koja je u prvoj utakmici pobijedila Englesku 2:1. Utakmica se igrala u Leiriji, gradu od stotinjak tisuća žitelja u centralnom dijelu Portugala. Na stadionu Dr. Magalhaes Pessoa okupilo se tridesetak tisuća navijača, od čega je 6-7 tisuća bilo Hrvata. Atmosfera je bila odlična, zabave na lisabonskim dokovima privlačile su tisuće navijača, a sve se prelilo i u Leiriju. Grad su okupirali Hrvati, a kako se radi o manjem gradu, svako malo sudarili biste se s nekim poznanicima.
U trenutku pisanja ovog teksta pronio se glas da bi novi predsjednik Hajduka trebao biti Ivan Bilić. Pročitah da je bivši član Torcide, a već godinama je ugledni financijski stručnjak. Nije mi to puno značilo, no na informaciju da se radi o iznimno korpulentnom čovjeku, koji ima blizu 50 godina i prije 20-30 godina pratio je hrvatsku reprezentaciju gdje god bi igrala, među ostalim i na Euru u Portugalu, gdje je došao biciklom iz Hrvatske, upalila mi se lampica.
Ivan Bilić - ljudina i planina od čovjeka
Upoznao sam se s njim baš uoči utakmice Hrvatske i Francuske. Dugogodišnji kolega Toni Roić iz Sportskih novosti došao je sa svojom navijačkom ekipom u Portugal automobilima. Sreli smo se u parku ispred stadiona i popili koje pivo, a u njegovom društvu bio je upravo sada već novi predsjednik Hajduka.
"Je, je, to je taj, dobro se sjećaš. Ma, ne možeš ga faliti koliki je", potvrdio mi je kolega kada sam ga nazvao da pitam radi li se o istom tipu.
Planina od čovjeka, viši od dva metra, pravi krilni centar. Možda je samo Željko Jerkov bio viši od njega na mjestu predsjednika Hajduka. S neskrivenim poštovanjem čudili smo se kako je toliki čovjek mogao doći s biciklom iz Hrvatske. To je stvarno veliki poduhvat, ljudi su mu redom čestitali. Da je brutalno snažan, to su i slijepci mogli zamijetiti, ali očito je i jako izdržljiv. Svi su govorili da je pomalo luckast, ali i da je ljudina od čovjeka. I vrlo inteligentan i obrazovan.
Tko je tada mogao pomisliti da će taj simpatično-ekscentrični lik jednog dana postati predsjednik Hajduka!? Naravno, svi smo bili mladi i puno opušteniji, a u mladosti svako odijelo dobro ti stoji, ma svaka rana manje boli… Eto, i ovim putem želim mu puno sreće.
Igor Tudor tragičar
Utakmica s Francuzima počela je u ispitivačkom tonu. Vatreni su opipavali puls favoriziranih Francuza. I taman kada su osjetili da mogu s njima igrati, pao je onaj nesretni i nespretni autogol. Igor Tudor bio je tragičar. Oba gola su njegova. Kod prvog ga je lopta pogodila u stajnu nogu nakon Zidaneova centaršuta iz slobodnog udarca i odbila se u malu mrežu, a kod drugog je htio vratiti loptu vrataru, no to je učinio tako traljavo da je Butina morao uklizati i naposljetku je pogodio Trezegueta u ruku.
Lopta se odbila prema vratima i francuskom napadaču nije bilo teško poslati je u praznu mrežu. Tudor je trčao prema poznatom danskom sucu Kimu Miltonu Nielsonu, no nije bilo pomoći, ostao je pri odluci i gol je priznat.
Francuzi su na poluvrijeme otišli s vodstvom 1:0. Na početku drugog Hrvatska je prvo izjednačila iz jedanaesterca koji je izborio Rosso, a u pogodak ga pretvorio Rapaić, a potom je i povela onim sjajnim golom Dade Prše, hrabrog srca i nove zvijezde Vatrenih. Priča o Prši zahtijevala bi posebnu rubriku pa ovom prilikom neću duljiti, ali mogu reći da sam imao sreću posjetiti ga u kampu Monaca i napraviti jedan od prvih intervjua za hrvatske medije dok se još probijao u Monacu i nije bio ni mapi hrvatske reprezentacije.
Hrvatska je povela 2:1 i bila je tako blizu pobjede. Butina je odlično branio i činilo se da ga Henry i društvo neće probiti, no dogodila se opisana Tudorova pogreška i Francuska je izjednačila. Hrvatska je i dalje pokušavala, imala je još pola sata za treći pogodak. Dugo ćemo pamtiti zadnju minutu i veliku šansu koju je imao Mornar.
Mornar imao šansu za pobjedu
Olić se sjurio po lijevoj strani, prošao je Sagnola i pokraj Thurama odigrao je povratnu loptu, Mornar se sjajno zagradio na prvoj vratnici i fantastično okrenuo Desaillyja na kocki leda. Našao se oči u oči s Barthezom na vrhu peterca, pucao je iz prve u bliže rašlje i zamalo promašio. Sve se odigralo u djeliću sekunde, nije bilo vremena za previše razmišljanja, ali dalji kut bio je nepokriven, trebalo je samo pogoditi okvir vrata i to bi bio gol.
Šteta, velika šteta. Hrvatska je imala Francusku na pladnju i mogla je tu utakmicu riješiti u svoju korist, a onda tko zna što bi bilo protiv Engleza u zadnjem kolu. Vatreni bi se napunili samopouzdanjem do vrha i za prolaz dalje trebao bi im samo remi, a ovako su morali ići na pobjedu. Iako, tko zna kako bi tek onda Barić sastavio momčad jer mu se zamjeralo da je protiv Engleza poslao na travnjak sve same stopere i bekove.
"Je, pa kaj ste vi stvarno mislili da možemo dobiti Engleze", ironično je uzvratio Ottek na trpka novinarska podbadanja nakon utakmice koju je Hrvatska izgubila s 4:2 i vratila se kući s tek dva osvojena boda.
Grčko ludilo na Luzu
Ispadanjem Hrvatske novinarski zadatak nije završio. Ispratio sam turnir do finala i velike grčke epopeje, a portugalske tragedije. Bilo je zanimljivo gledati kako Portugalci ispraćaju svoju reprezentaciju prema stadionu. Emocije su prštale. No na finale su stigli hard-core grčki navijači, prevezli su ih brodovima. Na televiziji smo gledali kako luduju po palubama. Portugalska policija podigla je na noge sve što ima.
Nije bilo nereda, ali priredili su nezaboravno navijanje na Luzu. Prvih 15-20 minuta utakmice po dogovoru su samo sjedili i promatrali, a onda su valjda osjetili da njihova momčad to može dobiti. Digli su se na noge, uhvatili za ramena i pjevajući strofu iz Grka Zorbe počeli luđački skakati.
Portugalci su se dva-tri puta dizali u pokušaju da ih stišaju, ali nisu uspijevali. Dvadesetak tisuća Grka svaki put je nadjačalo 45 tisuća Portugalaca. Naposljetku su Portugalci odustali i sjeli, a Grci do kraja utakmice nisu stajali. Nisu stali čak ni na poluvremenu. Držali su tempo i inerciju bez predaha, pa se Luz ljuljao kao orahova ljuska na oceanu. Prava ludnica.
Nikad viđeno navijanje, stadion se ljuljao
Sjećam se da je kemijska na novinarskom stolu skakala kao skočica, neki su se uplašili da bi stadion mogao pasti. Takva je podrška gordoj grčkoj momčadi dala još veću snagu. Usuđujem se reći da su ih navijači podigli na još veću razinu i odigrali bitnu ulogu u konačnoj pobjedi nad favoriziranim domaćinom.
Kada je pao gol, Grci su samo pojačali glasnice, ali skakanje nije stalo, samo se još jače pojačalo. Bili su svi kao jedan, kao savršeno usklađeni zbor. Grci su razulareno slavili, a Portugalcima je opet ostala estetika natopljena suzama. Nikad prije i nikad poslije nisam vidio takvo navijanje na velikim turnirima, posebice ne u finalima. Čast svima, ali to je neponovljivo.
