Pa, ipak niti jedna od tih dviju momčad nije vidjela Santiago Bernabeu u finalnoj utakmici elitnog klupskog natjecanja. Finale Lige prvaka potpisali su milanski Inter i minhenski Bayern, a "ušati trofej" namijenjen najboljem u konačnici su podigli igrači talijanskoga kluba okupljeni oko znanja Josea Mourinha.
Tri vijesti o kojima se priča
Veći dio posla Inter je obavio u polufinalu u kojem je majstor taktike postavio igru na koju su domaćini s Camp Noua u uzvratu ostali bez odgovora, igru koju magazin Lige prvaka apostrofira kao savršen način igranja nogometa bez lopte.
Fakti iz uzvrata sve će reći. Barcelona je imala loptu u svom posjedu 75 posto vremena, Inter tek četvrtinu, a dok su domaći nogometaši izveli 555 dodavanja na toj utakmici, Mourinhova momčad ostala je na skromnih 67. Pa ipak, Barcelona je slavila tek 1-0, što je, s obzirom na Interovo 3-1 slavlje sa San Sira, bilo Kataloncima nedovoljno za ulazak u borbu za naslov najbolje momčadi Staroga kontinenta.
''Barcelona igra lijepo s loptom u nogama? U redu, mi ćemo lijepo put Madrida'', kazao je nakon te utakmice Mourinho.
Ovakav način igranja nogometa Interu nije bio jedini u šampionskoj sezoni, dapače. Čak osam od trinaest utakmica kasniji su prvaci bili ti koji su podbacili u posjedu, a gledano samo kroz četiri utakmice protiv Barcelone (dvije u skupini, dvije u polufinalu) ostali su na 33 posto posjeda. Niti finale nije bio iznimka, loptu su držali 34 posto vremena susreta protiv Bavaraca.
Kada je riječ o polufinalnom uzvratu u Barceloni treba se sjetiti da je već u prvome poluvremenu Interu isključen Thiago Motta, te da je talijanski klub na uzvrat donio prednost 3-1, no to ne umanjuje naprosto fascinantne statističke podatke te večeri.
Barcelona je napravila 20 prekršaja, Inter pet manje. Barcelona je loptu u svojim nogama držala 44 minute i 42 sekunde, što znači da su Interovi nogometaši prekršaj činili otprilike svake tri minute. Inter je loptu u svom posjedu držao 14 minuta i 44 sekunde, što opet znači da su igrači talijanskoga kluba prekršajima zaustavljani svake 44 sekunde. Mourinhov klub tu se utakmicu branio duboko ispred svoga gola pa je svaka pogreška prijetila njima neželjenom scenariju, no isti nisu (u zraku) uspjeli ispisati niti Zlatan Ibrahimović, niti (na travnjaku) ostatak momčadi.
Te večeri na Camp Nou ništa od toga nije išlo na stranu domaćina koji je trošio snagu u jalovim pokušajima. Igranje obrane nudi i "odmor", barem u smislu fizičkog nenaprezanja što opet omogućuje i svježinu u trenucima kada lopta promijeni vlasnika.
Ono što je toga dana napravio Inter, slažu se stručnjaci, pokazao je da se utakmica može kontrolirati i bez lopte u nogama. Uostalom, na jednak način svaki pojedinac u momčadi provede veći dio dvoboja, no treba se znati i adaptirati na suparnički način igranja. Mnogi će "puritanci" odbaciti teoriju igranja ofenzivno uglavnom pasivnog nogometa, no ostaje činjenica da je, osim u nerealnoj situaciji da jedna momčad ima loptu u svom posjedu u sto posto vremena trajanja utakmice, obrana neminovnost.
Jedino što je u toj priči negativno jest igranje obrane bez plana što Mourinho, naravno, nije dopustio.
Ostaje za vidjeti, pred početak osmine finala Lige prvaka, može li se takav slučaj ponoviti ili će u ovoj sezoni slavlje pripasti oku lijepom nogometu, ofenzivi i pogocima.
