Godine 1941. britanska obavještajna organizacija Special Operations Executive (SOE) tražila je vrsnog poznavatelja francuskog jezika koji bi se padobranom spustio u Francusku i pomogao djelovanje pokreta otpora u borbi protiv nacista. Pukovnik Maurice Buckmaster, lider francuskog ogranka SOE i dobitnik odlikovanja Croix de Guerre, tom je prilikom izjavio kako je Pariz “bez konkurencije najopasnije mjesto za raditi u Europi“ s obzirom na činjenicu da su Nijemci i tajna policija bili infiltrirani u sve pore društva.
Tri vijesti o kojima se priča
Dvanaest godina ranije održan je inauguralni Grand Prix jedne od najprestižnijih utrka na svijetu. Legendarni njemački vozač Rudolf Caracciola, u svom Mercedesu, tog je popodneva bio apsolutni favorit za pobjedu u Kneževini. U drugom startnom redu nalazio se jedini Britanac od ukupno 16 vozača, koji je Monako poznavao bolje od iti jednog od njih.
''Mi ne zaustavljamo Williamsa''
On i njegova supruga Yvonne obožavali su se međusobno utrkivati ulicama svog Monte Carla. “Jednom zgodom policija je zaustavila Yvonne i naplatila joj kaznu zbog prebrze vožnje. Kad ih je upitala zašto njen suprug, koji je također jurcao ispred nje, nije dobio kaznu, policajci su odgovorili: 'On je Williams. Mi ne zaustavljamo Williamsa'', ispričala je kasnije njegova nećakinja Jessie.
Williamsov otac Frederick Grover bio je dobrostojeći uzgajivač konja, koji je krajem 19. stoljeća odlučio iz Engleske preseliti u pariško predgrađe Montrouge. Tamo je upoznao lokalnu djevojku Hermance, ubrzo ju oženio, a sredinom siječnja 1903. godine dobili su drugo dijete - Williama.
Tijekom Prvog svjetskog rata William se sklonio u Englesku, a već 1918. Groverovi sele u Monte Carlo. Za 15. rođendan William dobiva poklon iz snova, motocikl kojim uživa u vožnjama kroz Sainte Devote, Beau Rivage, Tunnel i Rascasse. Još kao tinejdžer počinje s utrkivanjem, ali kako njegovi roditelji to ne bi saznali, nastupa pod pseudonimom “W Williams“.
Početak velike automoto karijere
Godinu kasnije, irski slikar William Orpen u Parizu susreće Williamsa i angažira ga kao svog službenog vozača. Williams je Orpena i njegovu tadašnju djevojku Yvonne vozio na razna događanja i putovanja, najčešće po Španjolskoj.
Nakon početaka u motociklizmu, a zatim i reliju, u ranim dvadesetima počinje vjerovati da svojim talentom može konkurirati na Velikim nagradama diljem Europe. To je dokazao već 1927. godine na Velikoj nagradi Francuske gdje je, odličnom vožnjom, završio peti. Pobjedu je odnio svjetski prvak Robert Benoist, čovjek čiji će život biti uvelike isprepleten s Williamsovim petnaestak godina kasnije.
Biti Grand Prix vozač u to je vrijeme značilo plesati na granici života i smrti na svakoj stazi, s obzirom na sigurnosne uvjete koji praktički nisu postojali. No, Williams nije bio čovjek od straha, čak i kada su u pitanju bile mnogo opasnije stvari od utrkivanja. Već iduće godine slavio je svoju prvu Grand Prix pobjedu u Francuskoj, nakon što mu je prijateljstvo s obitelji Bugatti omogućilo kupnju njihovog auta po jeftinijoj cijeni, a ubrzo i mjesto u njihovoj momčadi.
Prvi pobjednik legendarne utrke u Monte Carlu
14. travnja 1929. godine započela je prva utrka po ulicama Kneževine. Nakon 100 krugova i gotovo četiri sata vožnje, samo je devet vozača završilo utrku, a trojka na postolju jedina je završila u istom krugu. Carraciola, Bouriano i Williams. Obrnutim redoslijedom, ako je uopće bilo sumnje. William Grover-Williams tako se upisao u povijest motosporta kao prvi pobjednik Velike nagrade Monaka.
Dva mjeseca kasnije pobijedio je u Grand Prixu na legendarnoj stazi Le Mans, a da mu ta godina ostane u još boljem pamćenju pobrinula se Yvonne. Njih dvoje ostali su bliski nakon njenog prekida s Orpenom i zaljubili se, a krajem 1929. Yvonne je pristala udati se za Williama. Mladenci su bili jedan od glamuroznijih parova Monte Carla, poznati po utrkivanju i plesnim zabavama u luksuznim hotelima gdje im je plesni talent priskrbio mnoge nagrade.
Brojne zabave nisu utjecale na Williamsovu karijeru, koji je još četiri puta osvajao Velike nagrade. 1931. slavio je na mitskom Spa-Francorchampsu te tri puta (1931.-1933.) u mondenom ljetovalištu La Bauleu na zapadnoj obali Francuske. Unatoč kasnijim povremenim nastupima u utrkama, svoju vozačku karijeru praktički je završio 1933. godine.
Iste godine u Europi dolazi do značajnog političkog obrata izborom novog njemačkog kancelara. Adolf Hitler došao je na vlast i polako počeo raspršivati ideje Mein Kampfa u njemačko društvo.
Nije mogao sjediti u vili dok je Europu uništavao rat
Za to vrijeme William i Yvonne “mirovinu“ provode u svojoj vili u La Bauleu igrajući tenis i golf, uživajući na plesnjacima i uzgajajući škotske terijere. Ipak, 1939. godine, nakon što je agresivna njemačka politika kulminirala napadom na Poljsku i početkom Drugog svjetskog rata, William je znao da ne može provesti rat u svojoj vili, dok njegovi sunarodnjaci kreću u borbu za slobodu i vlastitu budućnost.
Odmah se prijavljuje u vojsku i tijekom 1940. služi kao vozač britanskih generala na sjeveru Francuske, sve dok nacisti nisu okupirali to područje. Iako se nije uspio domoći Engleske tijekom evakuacije Dunkirka, čini to koji tjedan kasnije bijegom preko Bretanje. 1941. vodeći ljudi SOE bili su upoznati s Williamsom, a njegov karakter i neustrašivost, uz izvrsno poznavanje francuskog jezika, učinili su ga idealnim kandidatom za “bacanje iz aviona“ i pridruživanje pokretu otpora u Francuskoj.
Pod kodnim imenom “Vladimir“ kreće s obavještajnim treninzima na tajnim lokacijama diljem Engleske. U svibnju 1942. došlo je vrijeme za odlazak u Pariz, što unatoč ogromnoj opasnosti, nije nagnalo Williamsa da se predomisli. Znao je da ljudi poput njega mogu promijeniti tijek rata i pomoći u zaustavljanju nacista. Ubrzo je postalo jasno da je Williams bio pravi izbor SOE za ulogu stvarnog Jamesa Bonda.
“Bili smo u stanju pripravnosti i čekali da nam jave kad krećemo iz Londona. 'Vladimir' i ja sjeli smo na ručak u Cafe Royal. Nismo se poznavali. Jedino što smo znali jest da ćemo u idućih 48 sati krenuti u Francusku. Tijekom ručka mi je rekao: “Ne možemo znati što će se dogoditi, ali nakon rata moramo se naći na piću.“ Pitao me znam li gdje se nalazi Bugattijev salon na aveniji Montaigne i rekao da preko puta postoji jedan bar te da nakon oslobođenja dođem tamo, ostavim poruku i da ćemo se naći“, prisjetio se tajni agent Bob Shepperd u razgovoru s Joeom Sawardom, novinarom i autorom knjige The Grand Prix Saboteurs.
Tri automobilistička rivala saveznici protiv zla
Po dolasku u Pariz, Williams se uselio u stan s Yvonne i odmah počeo s organizacijom mreže Chestnut, prve ćelije SOE u Francuskoj nakon što su nacisti otkrili i uništili sve prethodne. Iako je čekao dolazak drugih britanskih tajnih agenata, oni se nisu domogli Francuske te je Williams morao započeti s regrutacijom lokalaca, što je predstavljalo veliki rizik. U tome mu je pomogao Robert Benoist, čovjek s kojim je godinama ranije vodio veliku borbu na jednom drugom frontu, trkaćim stazama diljem Europe. Williamsu i Benoistu pridružio se još jedan velikan francuskog motosporta – Jean-Pierre Wimille. Chestnut se brzo razvijao i širio svoju mrežu, unatoč prvotnim problemima jer nisu posjedovali radio sustav.
Citroenova tvornica u Parizu bila je strateški važna za naciste jer su u njoj 1942. godine napravili čak 9320 vozila. Sabotažom Chestnuta ta je brojka dvostruko smanjena iduće godine, a razne slične akcije, krijumčarenje oružja te spašavanje drugih tajnih agenata iz ruku Gestapa pretvorilo je Williamsa i društvo u vodeće nacističke neprijatelje u Parizu.
Krajem proljeća 1943. britanski premijer Winston Churchill naredio je brže razvijanje saboterske mreže u Francuskoj te je velik dio sredstava odlazio na rastuću ćeliju Prosper, što je zaustavilo pomaganje Chestnutu. Ubrzo nakon Churchillove odluke, nacisti su se infiltrirali u Prosper i uništili mrežu te pritom prikupili dosta informacija o suradnji dviju ćelija. Krajem srpnja uhvatili su radio kontrolora Chestnuta, a uz dodatnu pomoć Benoistovog brata Mauricea saznali lokaciju Benoistove kuće u mjestašcu Auffargis. Već idućeg dana tamo su uhitili Williamsa, dok je Benoist uspio preživjeti nekoliko nevjerojatnih pokušaja hvatanja od strane nacista i domoći se Engleske.
Mučen i na kraju pogubljen
Williams je prebačen u sjedište Gestapa u Parizu, a nacisti su ga odmah počeli mučiti zbog činjenice da nije htio otkriti ništa o djelovanju sebe i svojih kolega. Ubrzo nakon toga, Williams je prebačen u koncentracijski logor Sachsenhausen pored Berlina.
“On nikada nije ništa otkrio Nijemcima, što dokazuju i svi njihovi zapisi toga vremena. Nikoga se nije bojao jer je znao da nikada nije nikoga izdao. Zapravo, on je taj kojega su izdali i s time je gotovo sigurno bila upoznata britanska vlada, koja je postajala sve više zabrinuta da pokret otpora, kako je rat odmicao, postaje sve bliži komunističkim idealima“, izjavio je John Stevely, Bugattijev povjesničar koji je sredinom 90-ih počeo istraživati Williamsov život.
Benoist se vratio u Pariz u lipnju 1944. godine, nakon Dana D i savezničkog iskrcavanja u Normandiji, ali ubrzo biva uhićen i odveden u logor Buchenwald gdje ga nakon nepuna tri mjeseca, 9. rujna, nacisti osuđuju na smrt vješanjem. Jean-Pierre Wimille uspio je pobjeći iz nacističkog zatočeništva i preživjeti rat te postati jedan od najvećih vozača poratnog razdoblja. No, poginuo je u siječnju 1949. godine tijekom treninga za Veliku nagradu Buenos Airesa.
Williamsa su u Sachsenhausenu nacisti mučili na najgore moguće načine, a prema navodima jednog zatvorenika, upravo su se na njemu najviše iživljavali. Nekoliko tjedana prije kraja Drugog svjetskog rata, 18. ožujka 1945., stigla je naredba i Williams je pogubljen u logoru.
Za njega je postojala samo jedna opcija
Nakon rata Williams, Benoist i Wimille nisu dobili nikakvo priznanje, a priča o trojici velikana motosporta i herojima rata bila je zaboravljena veći dio druge polovice 20. stoljeća.
Williamsa na početku rata ništa nije priječilo da se vrati u Monte Carlo ili ode negdje gdje rat nije buktao i uživa s Yvonne do kraja života. Ipak, za njega je postojala samo jedna opcija.
Onaj padobran i život tajnog agenta.
“Što si bliže smrti, to se osjećaš više živim“. Rečenica koju je izgovorio James Hunt, ali kao da ju je pola stoljeća prije izgovorio njegov sunarodnjak Williams. Nije se prijavio u vojsku jer je želio postati heroj, nego jer je vjerovao u svoje ideale kao što je početkom dvadesetih vjerovao u svoj trkaći talent. Vjerovao je da može razbiti nacističku vladavinu u Francuskoj i preokrenuti tijek rata. I upravo će zato William Grover-Williams zauvijek ostati jedan od najvećih heroja pokreta otpora.
