Način na koji je hrvatska rukometna reprezentacija ostala bez medalje na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj ostat će teško objašnjiv još dugo, dugo vremena.
Hrvatska se kući vraća bez medalje kojoj se prije početka Svjetskog prvenstva nitko nije nadao, ali koja je u završnici svjetske smotre dvaput bila "u džepu" i u oba navrata je "ispala".
Na izgubljeno polufinale s Norvežanima nema se smisla vraćati. Tu su centimetri dijelili Hrvatsku od srebrne medalje, a u takvoj situaciji, kad se puca sedmerac za pobjedu nakon što je vrijeme već isteklo nije fer upirati prst u bilo koga.
Međutim, takav stav nemoguće je imati o utakmici u kojoj 20 minuta prije kraja povedete s osam razlike. Na semaforu je stajalo 39:48 kad je Tin Kontrec s crte zabio na Duvnjakovu asistenciju za velikih 24:16.
Zamijenili uloge: Kauboji postali razbijena vojska
U tim trenucima Slovenci su izgledali kao razbijena vojska. Veselin Vujović je na klupi širio ruke, u nevjerici prateći kako hrvatska prednost raste i kako se njegovim igračima sprema poraz teži i od onog kojeg su doživjeli od Španjolske u skupini i Francuske u polufinalu.
Samo 10 minuta kasnije prednost je bila prepolovljena, a Slovenci su poslušali svog izbornika na time-outu i jurišali kao da im je ova utakmica zadnja u životu. Pritom nisu radili ništa spektakularno - forsirali su svoju igru brzog centra uspješno materijalizirajući svu jalovost hrvatskog napada.
Pa unatoč tome, osam i pol minuta prije kraja Kauboji su imali +5 (29:24), a onda skinuli "šešire", predali "oružje" i gledali kako u istinskom run'n'gun rukometu protivnik bježi prema vrhu brda.
Koliko god ne voljeli glumiti generala poslije bitke, jasno treba reći kako za onakav rasplet netko mora biti kriv. Izbornik Željko Babić tvrdi da je to isključivo umor, a mnogi će reći da je to - izbornik.
Nije sporno da je Hrvatska bila u neravnopravnom položaju u odnosu na Sloveniju s obzirom na cijeli dan odmora manje i činjenicu da je dan za danom igrala dvije tako teške i važne utakmice. Domagoj Duvnjak napao je organizatore SP-a nakon utakmice što, uvjereni smo, nitko od naših igrača ne bi učinio da je bronca osvojena.
Na umor se nije moglo utjecati, ali na druge stvari jest
I onim površnim pratiteljima rukometa jasno je kako su naši igrači bili u barem dvije brzine nižem tempu nego Slovenci u završnim minutama, ali za takve stvari postoji izbornik. Da pozove minutu odmora na vrijeme (umjesto onda kad su kola već dobrano krenula nizbrdo), da pokuša rotacijama osvježiti momčad, pa čak i uvođenjem igrača koji su za vrijeme turnira bili u drugom planu.
Dojma smo da je Babić, onda kad je trebalo prelomiti da li krenuti na sve ili ništa, ostao potpuno bez ikakvih rješenja, čekajući da vrijeme što prije prođe.
Uz ono na što se nije (umor) i jest (Babićevi potezi) moglo utjecati, zapovjedna odgovornost seže i do Ivana Balića, koordinatora koji je spremno stao uz Babića nakon što je ovaj ponudio ostavku poslije Rio de Janeira.
O tome će više riječi biti na sjednici Upravnog odbora Hrvatskog rukometnog saveza koja nije bila planirana, ali sazvana u gluho doba noći poslije poraza od Slovenaca što je dosta indikativno i sugerira kako nas nikakav rasplet (u utorak poslijepodne) ne smije iznenaditi.
