Atena 2004.
Tri vijesti o kojima se priča
U kolijevci zapadne civilizacije predstavljalo nas je 66 sportaša i 15 sportašica. Imali smo adute u 14 sportova - atletici, boksu, dizanju utega, jedrenju, kajakaštvu, konjičkom sportu, plivanju, rukometu, stolnom tenisu, streljaštvu, taekwondou, tenisu, vaterpolu i veslanju. Svečano otvaranje bilo je 13. Kolovoza, hrvatsku zastavu na otvaranju je nosio Dubravko Šimenc, a na zatvaranju Siniša Skelin.
U Ateni su glavna priča bili rukometaši. Fenomenalna generacija predvođena Ivanom Balićem i Petrom Metličićem stigla je kao aktualni svjetski prvak iz Portugala godinu ranije, a na Olimpijskim igrama upisala se u povijest. Igrali smo osam utakmica protiv osam različitih protivnika, te ostvarili svih osam pobjeda. Fantastičan podvig i zaslužena zlatna medalja, koja je Valteru Matoševiću, Veniju Losertu i Slavku Goluži bila druga u karijeri, nakon one u Atlanti 1996.
Skupinu smo odradili briljantno, iako nije bilo bezazleno u društvu Islanda, Južne Koreje, Rusije, Španjolske i Slovenije kojoj smo se osvetili za polufinale Europskog prvenstva iste godine i Pajovičev prst u oko Petra Metličića. U četvrtfinalu smo lagano svladali domaćina, a u teškoj završnici u polufinalu i finalu ipak smo bili bolji od Mađara, odnosno Njemačke.
Zlatni rukometaši: Venio Losert, Vlado Šola, Valter Matošević, Nikša Kaleb, Ivano Balić, Blaženko Lacković, Vedran Zrnić, Igor Vori, Davor Dominiković, Mirza Džomba, Drago Vuković, Slavko Goluža, Goran Šprem, Denis Špoljarić, Petar Metličić. Trener: Lino Červar.
Prvu olimpijsku medalju u plivanju za Hrvatsku uzeo je Duje Draganja, u utrci na 50 metara slobodno. Draganji je pripalo srebro, nakon što je u finalu za jednu jedinu stotinku ostao prekratak za Garyjem Hallom Juniorom.
Još jedno srebro uzeli smo u još jednom vodenom sportu. Junaci su bili braća Skelin - Siniša i Nikša - članovi brončanog osmerca iz Sydneyja. U finalu dvojca bez kormilara, Skelini su iza sebe ostavili posade Južnoafričke Republike, Novog Zelanda, Njemačke i Srbije i Crne Gore... Zlato je pripalo Australcima Ginnu i Tomkinsu.
Prvu od dvije bronce donio nam je Nikolaj Pešalov. Nakon što je u Sydneyju uzeo zlato u dizanju utega u kategoriji do 62 kilograma, u Ateni je odlična bila i brončana medalja u kategoriji do 69 kilograma. Pešalov je treće mjesto ulovio ispred Turana Mirzayeva iz Azerbajdžana, podignuvši u trzaju 150, a u izbačaju 187.5 kilograma.
Druga bronca i peta, a ujedno i posljednja medalja stigla je u režiji Ivana Ljubičića i Marija Ančića. Naš teniski par ponovio je Barcelonu 1992. i uspjeh Prpića/Ivaniševića. Ljubo i Mario u četvrtfinalu su u napetom meču svladali francusku kombinaciju Llodra/Santoro, što im je donijelo plasman među četiri najbolja, gdje su ispali od kasnijih pobjednika Gonzaleza i Massua iz Čilea. Ipak, Ljubičić i Ančić skupili su snage, te u vrhunskom meču za broncu svladali jedan od najboljih parova u povijesti tenisa, Indijce Paesa i Bhupathija, sa 16:14 u trećem setu.
Što se tiče neuspjeha, u Ateni su najviše razočarali vaterpolisti od kojih se očekivalo podosta, a završili su tek deseti. Slabiji su bili samo 'egzotični' Egipat i Kazahstan, kojeg smo jedva pobijedili s 5:4.
Najbliže medalji bio je pak jedriličar Karlo Kuret, ali je u klasi Finn bio 'nesretni' četvrti.
Peking 2008.
Četiri godine kasnije na Olimpijskim igrama u Pekingu osvojili smo jednako medalja kao i u Ateni – pet. Nije bilo zlata, prikupili smo dva srebra i tri bronce, no to nije umanjilo golemo zadovoljstvo.
S jedne strane, možemo reći kako su OI u Pekingu bile mjesto gdje su iskočila neka 'mala' imena koja su dokazala i pokazala svoju sportsku veličinu, talent i kvalitetu.
Snježana Pejčić iznenadila nas je broncom u streljaštvu (zračna puška 10m), a ispred nje bile su tek Čehinja Emmons i Ruskinja Gaklina.
Senzacionalnu priču ispisao je Filip Ude, skromni mladić iz Međimurja, koji je na konju s hvataljkama bio drugi iza Kineza Qina, uzevši srebro ispred trećeplasiranog Britanca Smitha.
Tekvando nam je donio dvije bronce. Razveselile su nas Martina Zubčić u kategoriji do 57 kilograma, odnosno Sandra Šarić u kategoriji do 67 kilograma. Posebno se za broncu namučila Zubčić sa Li-Wen Su. Reprezentativka Tajvana cijeli meč izdržala je na jednoj nozi, više puta padajući na tatami s bolnim grčem i rukama na sasvim onesposobljenom koljenu. Iskazala je Tajvanka neviđen olimpijski duh i hrabrost, ali na kraju je ipak morala potpisati kapitulaciju. Nakon što je borba u četvrtoj dionici prošla bez bodova, Zubčić je konačno došla do petog, zlatnog boda, preciznim udarcem u tijelo u četvrtoj rundi.
Posljednju hrvatsku medalju u Kini osvojila je Blanka Vlašić u skoku u vis. Bilo je to 'srebro zlatnog sjaja', budući je Blanka završila iza Tije Hellebaut, koja joj je inače bila redovita mušterija. U Pekingu se, eto, posrećilo Belgijanki, no bili smo prezadovoljni Blankom i njezinih preskočenih 205cm. Prava bitka vodila se na 207cm, koje su dva puta rušile i Hellebaut i Vlašić. Belgijska skakačica odlučila je taktizirati i posljednji pokušaj ostaviti za veću visinu, čime se Blanka našla pod ogromnim pritiskom. Blanki je trebala ponoviti svoj osobni rekord, ali nažalost nije uspjela. Premda je bila apsolutna vladarica ženskog skoka u visu i imala 34 pobjede u nizu. U Pekingu je, prema vlastitom priznanju, podbacila, no preboljeli smo zlato i objeručke prihvatili i srebro.
