Olimpijsku delegaciju predstavljalo je 39 natjecatelja u 12 sportova. Turnir je bio iznimno okrnjen nesudjelovanjem hrvatske rukometne i posebice vaterpolske reprezentacije. Dvije momčadi koje su tih godina bile u samom svjetskom vrhu. Što su i narednih godina potvrdile. Sve do danas, nekoliko dana uoči 30. ljetnih Olimpijskih igara, kada hrvatska rukometna i vaterpolska izabrana vrsta pucaju na najvišu stepenicu.
Zbog iznimne kvalitete hrvatske košarke, no prije svega utjecaja kojeg su imali hrvatski košarkaši u NBA-u, velike europske zvijezde te hrvatski prijatelji iz SAD-a, kao što je američki trener Dave Gavitt, košarkaška reprezentacija bila je na najboljem putu da ode na Olimpijske igre.
Naime, Gavitt je tražio neka se američkoj NBA reprezentaciji dovede najbliži po jakosti protivnik koji bi im se ikako mogao suprotstaviti, a to je bila Hrvatska. Tako se pritisnulo krutu birokraciju u MOO-u pa je Juan Antonio Samaranch morao popustiti. Organizirao se dodatni izlučni turnir...
Tada to mnogi nisu ni sanjali, ali sve do danas nastup na Igrama ostao je najveći rezultat u hrvatskoj košarci. Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa, Stojko Vranković, Danko Cvjetičanin, Arijan Komazec, Velimir Perasović, Žan Tabak, Franjo Arapović, Vladan Alanović, Aramis Naglić i Alan Gregov su nakon dramatičnog polufinala s tadašnjim ZND-om ušli u povijest. Finale Olimpijskih igara protiv najjače košarkaške selekcije svih vremena, originalnog Dream Teama, utakmica je koju ćemo zauvijek pamtiti. Nikad više u povijesti Amerikanci neće složiti takvu reprezentaciju, kao što ni Hrvatska neće više imati takvu generaciju.
- četvrtfinale: Hrvatska - Australija 98:65 (41:31)
- polufinale: Hrvatska - ZND 75:74 (30:40)
- finale: Hrvatska - SAD 85:117 (42:56)
Osim po košarkašima, Igre u Barceloni ostale su u sjećanju i po tenisačima. Dva Gorana, Ivanišević i Prpić, također su učinili Hrvate ponosnima. Ivanišević je tom prilikom osvojio dvije medalje za svoju domovinu, u času kad je to bio ogroman motiv i poticaj nakon osamostaljenja Hrvatske.
Na Olimpijske igre u Barceloni 1992. Goran je doputovao nakon što je u wimbledonskom finalu izgubio od Andrea Agassija u pet setova. I još jednom je pokazao koliko 'voli' zakomplicirati stvari na terenu.
Redom je svladao Portugalca Bernarda Motu, Nizozemca Paula Haarhuisa, Švicarca Jacoba Hlaseka i Francuza Fabricea Santoroa. U svakom je, osim protiv Motte, gubio 2:1 u setovima Protiv Santoroa, koji je bio meč za medalju, izgubio je prva dva seta, gubio je 2:5 u petom setu, spasio dvije meč-lopte i na kraju došao do velikog preokreta.
Bila je to druga hrvatska medalja na Olimpijadi (i uopće u povijesti), a Ivanišević je u paru s Goranom Prpićem osvojio i prvu, u parovima. Ukupno je za dvije medalje, izračunali su statističari, Ivanišević na terenu proveo oko 25 sati, čime je postavio rekord.
