Opet ta Grčka. Osjećaji su pomiješani, mišljenja podijeljena. Slušajući komentare sa svih strana, teško je reći kako je Hrvatska prošla. Očito kako za koga. Netom nakon ždrijeba slušamo komentar voditelja na jednoj od radijskih stanica: „Ha, možda smo na papiru dobili najlošijeg suparnika“, ispalio je. U isto vrijeme čujemo glas kolege u redakciji.
„Najgori mogući protivnik!“

Nisam siguran je li najgori, lako moguće, ali mislim da definitivno nije najbolji. Sjeverna Irska bila bi puno bolji izbor. Kad bolje razmislimo, radije bih da smo ih izbjegli. Zar stara poslovica ne kaže: Ne vjerujte Danajcima ni kad darove donose. Nema sumnje da je Hrvatska na papiru dosta kvalitetnija, ali i prije je Hrvatska bila kvalitetnija pa je uvijek bilo teško. Grčka tvrda pa i mučna igra jednostavno ne leži Hrvatima.

Bilićeve trupe izgorjele u paklu Pireja

Tradicija međusobnih ogleda to potvrđuje, još tamo od „brončanih“. Sjetimo se muke u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1998. U Zagrebu 1:1, u Solunu na jedvite jade Šuker za 0:1. Na kraju je spašavao i Schmeichel u Ateni. Da nije nogom obranio onaj udarac iz neposredne blizine, Hrvatska ne bi vidjela Francusku i ne bi bilo najslavnije priče hrvatskog nogometa.

U svježem sjećanju je nasukavanje Bilićevih trupa na grčke hridi u kvalifikacijama za Euro 2012. Čista nula u Zagrebu i glatka pobjeda Grka u posljednjem kolu. Hrvatska je morala u doigravanje. Na kraju se preko Turske ipak dokopala Ukrajine.

Okosnicu te hrvatske momčadi činili su igrači koji su danas senatori reprezentacije i njezini najbolji igrači. Tradicija je u nogometu vraška stvar. Htjeli ili ne htjeli često igra važnu ulogu. Ako ćemo po tome zaključivati, Hrvatsku čeka težak posao. Neki će reći da Grci nisu više tako dobri kao prije.

Sigurno nisu na razini generacije koja se popela na krov Europe, vjerojatno nisu ni na razini generacije koja je skinula Hrvatsku prije pet godina, ali čini nam se da nisu ni previše lošiji u odnosu na tu momčad koju je vodio današnji portugalski izbornik Fernando Santos.

Grčka ideja uvije ista: Tvrdo i beskompromisno

Debakl u kvalifikacijama za Euro ne bi trebao biti ogledni primjer grčke moći odnosno nemoći. Radije treba pogledati kako su odigrali ove kvalifikacije. Favoriziranu Belgiju jako su namučili u obje utakmice. U Belgiji je bilo 1:1. Belgijci su se izvukli golom samom finišu utakmice.

U Grčkoj je Belgija slavila 2:1, ali utakmica se također odlučivala u finišu. Dakle, tijesno da tjesnije ne može biti. I Bosna i Hercegovina bila je lagani favorit u odnosu na Grčku, no obje utakmice završile su bez pobjednika.

Što se tiče izbornika, Grci su se nakon portugalsko-talijanske varijante, vratili Nijemcima. Nekad Otto Rehagel, začetnik grčke nogometne renesanse i idejni tvorac prepoznatljiva grčkog stila, a danas Michael Skibbe, ovdašnjim ljubiteljima nogometa također poznati stručnjak. Igrački se mijenjaju, ali grčka ideja je uvijek ista; tvrdo, najtvrđe u obrani, a naprijed će već netko pobjeći i zabiti.

Tako su često preskakali mnoge neugodno zapreke. Hrvatska je u kvalifikacijama pokazivala da zna igrati na rezultat, ali ni Grci po tom pitanju nisu puno lošiji. Na posljednja dva Mundijala plasirali su se kroz doigravanje.

Uzvrat kod kuće mala prednost Grka

Grcima kreativnost i individualna kvaliteta igrača nikada nisu bila jača strana, uvijek su glavninu toga polagali na momčad i ratnički duh, ali letimičnim pogledom na roster vidjet ćete da tu ima itekako poznatih igrača. Obrana se, logično, čini jačim dijelom momčadi, imaju dva svjetska stopera Sokratisa i Manolasa, koji je trenutačno ozlijeđen, ali ne može se reći ni da je napad bezazlen. Mitroglou je opet zdrav, a znamo da zna zabiti. Fourtinsa smo vidjeli na djelu protiv Rijeke. Najkreativniji je grčki nogometaš i svakome može složiti frku.

Možda je mala prednost Grka i ta što uzvrat igraju na svojem terenu, a svi znamo kakvu paklenu atmosferu mogu stvoriti njezini fanatični navijači. Slažemo se da to nije presudno, da navijači navijaju, a igrači igraju na travnjaku, ali nikome nije lako istrčati na vruće grčko bunjište. Senatorima Vatrenih to je dobro poznat osjećaj, sigurno se sjećaju kako su izgorjeli na Karaiskakisu.

Osim toga, Hrvatima je dobro poznato koliko znači dobra atmosfera i koliko vatreno navijanje može biti poticajno. Navijački vjetar u leđa nekoć je Vatrenima bio jedan od glavnih aduta. Maksimir je godinama bio neosvojiva tvrđava, na njemu su skovane mnoge važne pobjede, suparnici su drhtali i ujedno se divili sjajnoj atmosferi. Nažalost, svi znamo da već dugo nije tako, da je davno nestao onaj zanos koji je godinama nosio hrvatsku reprezentaciju.

Možemo se samo nadati da će se barem dio romantične prošlosti vratiti protiv Grčke. Tijekom kvalifikacija dobro se vidjelo da su hrvatski reprezentativci vidljivo nesigurni, mnogi od njih izgubili su na samopouzdanju. Vidljivo je da nasušno trebaju navijačku podršku.

Vatreni trebaju podršku navijača

Slažemo se s izbornikom da u ovom trenutku treba zaboraviti na sve podijele, barem na trenutak treba zaboraviti i na većini navijača omražene čelnike HNS-a, koji su se toliko zamjerili navijačkoj populaciji da se to ne može samo tako prebrisati.

Jako dobro smo svjesni toga, ali reprezentacija nije u vlasništvu tih ljudi, iako je jasno da oni izvlače ponajveću korist i da su najveći krivci za sve što se događa u hrvatskom nogometu. Svjesni smo i da dobar dio navijačke populacije štošta zamjera i igračima, no oni su u cijeloj priči oko HNS-a ipak (naj)manji problem.

Na kraju krajeva, plasman hrvatske reprezentacije na Svjetsko prvenstvo Rusiju u interesu je hrvatskog nogometa pa ako hoćete i države i naroda. Barem neizravno. Vjerujemo da je to dovoljan razlog da navijači ispune Maksimir i dođu podržati Vatrene.

To nikako neće značiti da prestaje borba za pošteniji i bolji hrvatski nogomet, da prestaje borba za promjene u HNS-u i dolazak novih snaga. Te dvije stvari treba oštro razlučiti. Čelnici HNS-a nisu hrvatska reprezentacija, a još manje Hrvatska.