Čim se temperature počnu vrtjeti oko ništice, što je, dakako, zimi čudo neviđeno, u Hrvatskoj se odgađaju nogometne utakmice kao u nijednoj susjednoj državi. Nije vrag da je u Hrvatskoj posebno hladnije nego u Sloveniji, Mađarskoj, Bosni i Hercegovini ili Srbiji!? Nije u pitanju ni infrastruktura, jer u navedenim zemljama uglavnom nije bolja, a u nekima je vrlo vjerojatno i lošija u prosjeku. Pa o čemu je onda riječ?
Teško je naći pravi odgovor, osim u činjenici da u Prvoj HNL u posljednje vrijeme vrijede neka posebna pravila, možda su i nogometaši razmaženiji nego prije ili je u pitanju samo nesposobnost čelnika koji vode nogometnu organizaciju i nisu sposobni predvidjeti situaciju, čak kada za to i nije potrebna neka velika pamet, nego samo treba poslušati vremensku prognozu. Zašto kompletno kolo nije odgođeno kad se znalo kakvo će vrijeme biti? Ovako to ispada jako neozbiljno. Malo bi igrali, malo ne bi igrali. Jedna se utakmica odigra, sve se ostale ne igraju.
Kako se prije moglo igrati, a sada ne može?
Međutim, nameće se pitanje kako to da se u Hrvatskoj u ne tako dalekoj prošlosti moglo igrati i u znatno nepovoljnijim uvjetima za igru? Sjećamo se bezbroj utakmica u HNL-u koje su odigrane u gotovo nemogućim uvjetima. Koliko puta se igračima nisu vidjele ni oči od blata, koliko puta je vijala prava mećava i „udarao teški minus“, ali se ipak igralo. Bilo je sličnih utakmica i u europskim kupovima. Prva nam na pamet pada ona čuvena utakmica Dinama i Olympiakosa u Ligi prvaka 1998., a koja se igrala na potpuno zaleđenom maksimirskom travnjaku. Ako nas sjećanje ne vara, temperatura se spustila na minus 17 Celzijevih stupnjeva. Nisu puno bolji uvjeti za igru bili ni kada je Dinamo igrao protiv PAOK 2010. za prolaz u drugi krug Europske lige. Dakle, nije baš prvi put Hrvatsku pogodio val hladnoće da je to nešto neviđeno i nedoživljeno na ovim prostorima.
Odgovor glavešina HNS-a na pitanje zašto su odgođene utakmice jamačno će biti taj da je ovakvo i slično vrijeme ili, ako hoćete, nevrijeme, opasno za zdravlje nogometaša. Kao što smo podsjetili, nije to od jučer, i prije nije bilo najzdravije igrati po sličnom vremenu, pa se ipak igralo. Ipak, slažemo se, zdravlje nogometaša, gledatelja, pa, ako hoćete, i novinara koji prate utakmice u najčešće neadekvatnim uvjetima za rad, doista treba biti na prvom mjestu.
Zašto se HNL igra zimi?
Ali zašto se onda uopće prvenstvo igra krajem studenog, u prosincu i veljači? Kada današnji hrvatski nogometaši već tako teško podnose hladnoću, nije li logičnije da se liga igra od ožujka do studenog bez stanke? Nekoliko je razloga zbog čega bi to bilo dobro za hrvatski klupski nogomet. Prvo, izbjegle bi se situacije kakve se sada događaju, odgode kola ne bi bilo, po ljetnim sparinama može se igrati navečer, svi stadioni imaju reflektore.
Drugo, vjerojatno bi u prosjeku bilo više gledatelja. I u trenutačnom formatu u ljetnim kolima najviše publike dolazi na hrvatske stadione. Ljeti je sve lagodnije i lakše iz sasvim logičnih razloga. Osim toga, ljeti se u Hrvatskoj nalazi najviše ljudi, mnogi Hrvati se vraćaju iz inozemstva, a neki od njih zažele se domaćeg nogometa i znaju otići na utakmicu. Zalomi se i pokoji strani turist.
Treće, najbolji bi hrvatski klubovi na taj način dočekali kvalifikacije za europske kupove u punoj formi, čime bi vjerojatno poboljšali rezultate i povećali šanse za plasman u Ligu prvaka ili Europsku ligu. Veljaču u Europi ionako nisu dočekali godinama, neki i više desetljeća, tako da ne treba brinuti o tome kako neće biti u formi na početku drugog dijela europske sezone.
Kada ne možete izdržati hladnoću, mijenjajte format i termine
Zimska stanka bila bi duža nego inače, ali time bi se zapravo smanjili troškovi ili barem ne bi bili veći nego što su sada. Ne bi bilo dvostrukih priprema u jednoj godini, što bi bila značajna ušteda, uštedjelo bi se i dosta energije svih vrsta, a što je najvažnije, smanjio bi se rizik od ozljeda i bolesti. Ne samo igrača, nego i gledatelja koji su na nekomfornim hrvatskim stadionima izloženi svakojakim nedaćama po hladnom i studenom vremenu. Po takvom vremenu nekad je teže sjediti nego igrati. Igrači se barem zagriju.
Djelatnici klubova imali bi duži zimski raspust, znači trošili bi manje energije, igrači bi imali više vremena za odmor, ionako se stalno žale da su im rasporedi prenatrpani i da nemaju mogućnosti za kvalitetnu rekuperaciju nakon završetka sezone. Klubovi koji imaju novca mogli bi obaviti pripreme na ugodnijim inozemnim destinacijama, oni koji nemaju „perja“ mogli bi ostati u Hrvatskoj, Istra i Dalmacija nude sasvim zadovoljavajuće uvjete. Uostalom, kakav finalni proizvod nude (čitaj igru), većina hrvatskih klubova komotno ne mora ni micati iz svojih sredina. Što će Cibaliji, Rudešu, Slavenu ili Interu pripreme na mondenim destinacijama? Gdje je tu poanta?
Uglavnom, ne vidimo nijedan dobar razlog zbog kojeg se uopće igra nogomet u mjesecima kada je u Hrvatskoj, posebice sjevernoj, uglavnom hladno ili barem prohladno vrijeme. HNS-ov projekt obnove terena samo će donekle popraviti situaciju. Vidimo da je Rijeka odgodila svoju utakmicu s Dinamom, a vjerojatno ima najbolji teren u Hrvatskoj. Ako travnjak nema grijanje, tako i tako neće se spasiti od leda i hladnoće. Zimogrozne, senzibilne i na hladnoću osjetljive današnje nogometaše ionako ne može ništa zagrijati na otvornom borilištu. Oni bi morali u zatvorene stadione, a takvih u Hrvatskoj neće biti ni za dvjesto godina. Dakle, u čemu je problem, gospodo? Kada ne možete izdržati hladnoću, mijenjajte format i termine.
