Istina, ponekad nas prebaci i na drugu stranu, pa sami za sebe pomislimo da smo važniji nego što uistinu jesmo (sigurno ste se već susreli s teorijama o obećavajućoj skupini Lige prvaka koja Dinamu pruža mogućnost prezimljavanja u Europi), ali tema ovog članka ipak je prvi, auto podcjenjivački pristup.
Prije nekoliko dana dvojica redakcijskih kolega, odlično upućenih u nogomet, s divljenjem su za kompjuterom u kutu proučavali popis belgijskog izbornika za susrete s Walesom i Hrvatskom na startu kvalifikacija za svjetsko prvenstvo. Pridružio sam im se, bacio pogled na monitor i rekao „svaka čast, ali mi smo bolji“. Nije to bila reakcija neobjektivnog navijača, za kojeg po defaultu „nijedno sunce ne grije kao hrvatsko“, već stav zasnovan na rezultatima naše i belgijske reprezentacije u bliskoj prošlosti, te same vrijednosti igrača. Ne isključivo po Transfermarktu, već i one konkretne, terenske.
Konzultiramo li, za usporedbu vrijednosti Štimčeve i Wilmotsove vrste, najcitiraniju web stranicu po pitanju „financijske težine“ nogometaša Belgija doista poprilično odmiče Hrvatskoj. Naši glavni konkurenti u utrci prema Brazilu po Transfermarktu vrijede 285 milijuna eura, dok su Modrić i prijatelji ukupno teški 171 milijun. Da je po tome, u utorak ne bismo trebali ni istrčati na stadion kralja Baudouina.
Krenemo li u pojedinačnu analizu vrijednosti igrača, vidjet ćemo kako su glavne zvijezde momčadi, Eden Hazard i Luka Modrić, procijenjene na identičnih 40 milijuna eura. Nogometni virtuozi koji su već u prvim nastupima za Chelsea i Real pokazali kako će biti pojačanja, a ne prinove europskih divova, svijet su za sebe i duša svojih reprezentacija. Značajna financijska razlika nastupa nakon prvih vedeta. Frapantno zvuči podatak kako Belgijanci imaju čak 13 igrača iz kategorije „10 plus“ (Kompany 35 milijuna, Fellaini i Witsel po 20 milijuna), dok su kod nas, osim Luke, na više od 10 milijuna eura procijenjeni još samo Mario Mandžukić (14 milijuna) i Darijo Srna (12 milijuna).
Neutralni i slabo informirani promatrač na osnovu ovoga hladno bi mogao zaključiti kako je Wilmotsova svlačionica pretrpana zvijezdama, dok Štimac ovisi o tri klasna igrača i društvu koje je tu da „pokrpa rupe“.
No, je li tome baš tako? Naravno da nije.
Ova Belgija u praktički je istom sastavu odradila i kvalifikacije za EURO (OK, neke igrače su dvije godine više u životnom kalendaru učinile boljim igračima, ali nije li isto i s, primjerice, Mandžukićem, Jelavićem, Rakitićem, Perišićem...) i u skupini s Njemačkom, Turskom, Austrijom, Kazahstanom i Azerbajdžanom završila treća i ostala bez vize za Poljsku i Ukrajinu. Pri tom su Belgijanci samo Kazahstan uspjeli pobijediti i kod kuće i u gostima.
Prvi preduvjet za vrhunsku reprezentaciju je, jasno, imati vrhunske igrače (što i Belgija i Hrvatska imaju), a drugi, jednako bitan, sjajne individualce uklopiti u pravu momčad (ono što je Hrvatska, pokazao je i EURO, itekako uspjela, a Belgijanci su na tom putu do sada „šepali“).
Ako ćemo objektivno analizirati, ima li Belgija više nogometaša top klase od Hrvatske?
Zanemarimo pri tom Transfermarkt cijene prema kojemu, primjerice, napadač West Bromwicha (Lukaku) i trenutačno prva špica Bayerna i hit EURA (Mandžukić) vrijede jednako. Iako je jedan danas daleko od nogometnih vrhova, a drugi iz dana u dan i najvećim skepticima potvrđuje da nesumnjivo pripada tom društvu.
Da li je od presudne važnosti je li Srna procijenjen na 12 ili 20 milijuna, ako ga se već godinama u brojnim izborima uvrštava među najbolje desne braniče svijeta?
Je li moguće da je Jelavić u travnju bio preporoditelj i najbolji igrač Evertona, a danas je tek Fellainijev suigrač? Isto tako, je li Axel Witsel nakon transfera teškog 40 milijuna eura igrač u rangu Luke Modrića, a belgijska veza s Hazardom, Witselom i Fellainijem „televizor u boji“ za Modrića, Rakitića (sjetimo se samo kako je odigrao EURO) i Vukojevića?
Realnost ipak sugerira nešto drugačije.
Sve ovo ne znači, dakako, da Belgija u utorak ne može pobijediti Hrvatsku, uhvatiti pobjednički zalet prema Brazilu i Štimčevu vrstu staviti pred velika iskušenja. Nekad veliki nogometaš Marc Wilmots na početku izborničkog puta u ruke je doista dobio vrhunsku mašinu, ali nije baš ni Štimac sjeo za volan „fićeka“.
I stoga, unaprijed „dizati spomenik“ protivniku koji je na FIFA-inoj ljestvici 31 poziciju lošiji od nas (Hrvatska 9., Belgija 40.), a na velikom natjecanju nije bio još od vremena kad većina aktualnog vatrenog kadra nije zadovoljavala dobne uvjete za polaganje vozačkog, u najmanju ruku nije fer prema svemu što je ova Hrvatska ostvarila u bliskoj prošlosti.
Ako smo prije nepuna tri mjeseca bili korak od izbacivanja svjetskih prvaka s EURA, je li moguće da se danas Modrića i društvo u Bruxelles ispraća kao na put bez nade?
