Nećemo tvrditi da je ova Španjolska najbolja momčad svih vremena, ali definitivno jest najuspješnija generacija među europskim reprezentacijama. Do sada još nitko nije povezao tri uzastopna velika trofeja, još nitko nije obranio titulu prvaka Europe.
Blizu ove „furije“ bila je samo Beckenbauerova Njemačka koja je osvojila Euro 1972., Svjetsko prvenstvo 1974., te je izgubila u finalu Eura 1976. od Čehoslovačke. Španjolci su se izjednačili s Nijemcima po broju naslova europskih prvaka. Sada obje momčadi imaju po tri naslova. Španjolska je posljednji pogodak u nokaut fazi velikih natjecanja primila na SP-u 2006. protiv Francuske...
>> Španjolska totalno razbila Italiju: Rekordna pobjeda u velikom finalu!
Španjolci su porušili puno rekorda, ali za njih je najvažnije da su u finalu odigrali najbolju partiju na Euru. „Furija“ je polako dizala formu kako je turnir odmicao. Baš kao što to čine najveće momčadi. Talijani praktički nisu imali šansu. Nosili su se koliko su mogli, ali evidentno je bilo tko je tu bolji i kvalitetniji. Španjolci su finalu odlučili pokazati svu raskoš svoga talenta, stisnuli su gas do daske i osvojili ono po što su došli i što im nesumnjivo pripada.
Utakmice u skupini očito nisu bilo pravo mjerilo. Španjolci u prvoj fazi natjecanja nisu bili na svojoj najvišoj razini. Za njih je to bilo tek zagrijavanje. Dok su Italija i Hrvatska tempirale formu za dvoboje u skupini, oni su razmišljali kako da budu najbolji u završnoj fazi natjecanja. To je odlika velikih šampiona. Ne treba zaboraviti da je Španjolska odigrala cijeli turnir bez dvojice bitnih igrača, Ville i Puyola. Što bi tek bilo s njima dvojicom?
Nakon finalne utakmice nitko više neće spominjati dosadnu „tiki-taku“ u režiji Xavija, Iniesta i društva. Nitko više neće „brundati“ protiv taktike "prvog brka Eura" Vicentea del Bosquea. Čak dapače, „dosadna“ tiki-taka u formaciji 4-6-0, kako kaže Kruno Jurčić, postat će avangarda, budućnost nogometa. Ali, ta priča je ipak malo pretjerana. Del Bosque je prije finala rekao da će igrati s tri napadača, onako kako je igrao cijelo prvenstvo. Znao je što govori, jer doista nije bitno kako se igrači zovu nego kako i što mogu odigrati. Španjolska je forsirala svoju standardnu igru i formaciju 4-3-3 tijekom cijelog turnira.
Del Bosque nije slušao što kažu komentatori i navijači. Uporno je gurao svoju filozofiju. Cesc Fabregas bio je španjolski Johan Cruyff iz nizozemske ere totalnog nogometa Rinusa Michelsa. Ni Cruyff nije bio klasična špica, ali je igrao centralnog napadača. Zar nešto slično nije i Lionel Messi u Barceloni? Zar Barcelona već godinama ne igra sličnu igru, koju je, uostalom, na Camp Nou donio veliki Cruyff? Igra kratkih pasova, takozvani „trokut“ nije izmišljotina Španjolaca, a ni Cruyffa. Prije Barce i „furije“ igrali su to i Di Stefanov i Puskasov Real, Peleov Santos i Brazil te još mnoge druge velike momčadi kroz povijest.
No, ova „furija“ dovela je tu igru do savršenstva da se može usporediti s Peleovim Brazilom iz 1970. To je momčad koju su do sada mnogi smatrali najboljom reprezentacijom u povijesti nogometa. Sigurno će se vući paralele i s Messijevom Barcom. Tko je bolji, tko je jači, tko bez koga može i ne može? Kako god, pred „furijom“ je novi izazov – Svjetsko prvenstvo 2014. i juriš na slavnu Maracanu. Titulu svjetskog prvaka obranili su samo Italija i Brazil. Uspije li „furija“ ponoviti taj uspjeh, nitko joj neće biti ravan.
