Nikica Jelavić proživljava najljepše dane u karijeri i trenutno je vjerojatno najbolji hrvatski nogometaš, s tendencijom da nastavi napredovati i rasti, i na reprezentativnom i na klupskom nivou...
Međutim, nije sve bilo tako bajno u najranijim začecima životnog i nogometnog puta danas rasnog golgetera. Rođen u Čapljini, Nikica se nogoloptanjem počeo baviti u obližnjem GOŠK-u iz Gabele, klubu u kojem je nekoć igrao i njegov otac. Upravo je otac Filip, reći će Nikica, najvažnija osoba i čovjek koji mu je pružio najveću podršku, neprestano vjerujući u njega. Prelazak Jelavića u, najprije redove Neretve iz Metkovića, a potom uz preporuku Hajdukovih ljudi i na Poljud, činio se kao veliki korak naprijed i razlog za veliko zadovoljstvo. Nikicu su zbog stila igre sve glasnije uspoređivali s Alenom Bokšićem, no zajedničkim su im uskoro postale prvenstveno kronične patnje s ozljedama. Jelavić je još u kadetskim danima ozlijedio koljeno, ali Zoran Vulić mu je kao 17-godišnjaku dao priliku da upiše prvi seniorski nastup za Hajduk.
Problemi s ozljedom se nastavljaju, pa Jelavić odlazi na operaciju u Basel, nakon koje više od godinu dana nije dotaknuo loptu. Faza oporavka bila je posebno teška, ali psihički nije uspjela slomiti Nikicu kojeg je Ćiro Blažević po dolasku na klupu Hajduka prozvao 'letećom tvrđavom'. Jelavić je polako skupljao minute i pogotke, pokazujući naznake talenta. Naravno, tek kod manjeg dijela posebno zahtjevne splitske publike. U nevjerici su pod Marjanom bili kad je izbornik Bilić uoči ljeta 2007. godine pozvao Jelavića, zajedno s još nekoliko mlađih igrača iz HNL-a, u A reprezentaciju za kvalifikacijske susrete s Estonijom i Rusijom. Naravno, većina uključujući i Jelavića, pozvana je da 'okusi' kako je to biti dio nacionalne momčadi, no kritike se nisu stišavale, čak niti nakon Jelavićevog pogotka u provjeri s Interom iz Zaprešića. Jela je tada dao poštenu, ali i samouvjerenu izjavu:
„Presretan sam što sam ispunio san koji mnogi imaju, a to je igranje za reprezentaciju. O zabijenom golu da ne pričam... Pet-šest napadača je sigurno ispred mene u ovom trenutku i to na višem nivou, ali mlad sam i za mene ima vremena. Nadam se da sam barem golom ušutkao kritičare i pokazao da vrijedim.“
Usprkos naznakama napretka i svjetlije sadašnjosti/budućnosti za Jelavića, splitski klub ga vrlo brzo nakon neslužbenog debija za Hrvatsku odlučuje prodati. Neki će reći da je Jelavić time jedan od niza igrača koje Hajduk nije prepoznao ili ih se olako riješio, no treba biti realan i priznati da se osam pogodaka Nikice u nešto manje od 40 nastupa za Bijele, u kombinaciji s nevjerojatnim pehovima i ozljedama, nije doimalo dovoljno dobrim razlogom da Hajduk odbije ponudu Zulte Waregema. Štoviše, 500 tisuća eura koje su nudili Belgijci činilo se ogromnom lovom, a 'da' kao jedini logičan odgovor na upit Waregema. Svejedno, s odmakom od pet godina, veliki projekt Branka Grgića tog ljeta odaje dojam ironije u njenom punom smislu. Grgić je tada vratio Hajdukove ikone Tudora, Andrića i Sablića, krenuvši također u suradnju s kijevskim Dinamom kojom su na Poljud sletjela skupa strana imena –'desetka' Florin Cernat i napadač Maris Verpakovskis. Upravo je prodaja Jelavića morala anulirati ta dva transfera u financijskom smislu, a također osloboditi mjesto u vršku napada Latvijcu, ali i Anti Rukavini od kojeg se nakon slabe uvodne polusezone očekivao konačni iskorak, zajedno s novom bijelom 'devetkom' Nikolom Kalinićem.
Na novom odredištu Nikice Jelavića također je bilo vrlo prometno. Zulte Waregem je godinu prije igrao u Kupu Uefa, postigavši plasmanom u šesnaestinu finala, gdje ih je izbacio Newcastle, sjajan uspjeh. Apetiti su porasli, pa je Waregem u istom prijelaznom roku, osim Jelavića, doveo još dvojicu napadača – Senegalca Mbayea iz francuske 2. lige i mladog Brazilca Leandrinha. Tu je otprije bio i Matthys koji je u europskoj kampanji postigao pet pogodaka u tri utakmice. Jelavić se ipak uspio izboriti za mjesto u početnoj 11-orki, a start u dresu Waregema je obećavao. Nikica je u debiju zabio Standardu iz Liegea (doduše u porazu 1:4), da bi u 6. kolu mjesec dana kasnije postigao oba pogotka u iznenađujućem remiju kod Anderlechta.
Nakon toga, Jelavić je stao što se pogodaka tiče i u strijelce se upisao još samo jednom, u kup-utakmici s drugoligašem Oostendeom. Razlog ovoga puta nisu bile ozljede, koliko činjenica da je kolega iz napada, Mbaye Leye, igrao sezonu iz snova, koja ga je dovela do nastupa za reprezentaciju Senegala, a i zamalo mu osigurala transfer u Portsmouth, u kojem nije završio zbog problema s radnom dozvolom. Bivši napadač Amiensa bio je igrač vrlo sličan Jelaviću, no trener Dury uporno ih je forsirao skupa ili u formaciji s tri napadača, dodavajući im krilo Matthysa. Takvo što nije odgovaralo Nikici, dok se Leye s vremenom pokazao glavnim strijelcem. Waregem je tako sezonu završio igrajući s jednim napadačem, a Leye kao vodeći topnik lige, s još četvoricom igrača (među njima i Liverpoolov 'flop' Jovanović) sa zabijenih 16 pogodaka, čime se prodao u jači i bogatiji Gent.
Jelavić je, unatoč ne baš pretjeranom gol-učinku, zaintrigirao čelnike bečkog Rapida. Zeleno-bijeli su taman ulazili u novu kampanju kao aktualni prvaci, no u strahu od bogatog Salzburga koji se opasno zaigrao na 'mercatu', kupnjom nekoliko igrača iz nizozemske lige i Dinamovog znanca Tchoyija. Bio je to odgovor Salzburga na sramotu iz drugog dijela sezone 2007/2008, kad je Rapid u direktnom sudaru za naslov prvaka na gostujućem terenu ponizio sastav kojeg je tada vodio Giovanni Trapattoni s famoznih 7:0. Hoffer je strpao hat trick, a dva gola zabio je Maierhofer, povratnik iz Njemačke, koji je time 'kupio' transfer u Rapid, nakon što je dotad bio posuđen igrač. Uz njih dvojicu, Peter Pacult je za nadolazeću sezonu Nikici Jelaviću namijenio ulogu trećeg napadača i vrlo potrebnog jokera, tim više što je klub paralelno s Jelavićevim dolaskom ostao bez dva ofenzivca, naših Mate Bilića (Sporting Gijon) i Marija Bazine (Austria Wien).
Pacult je nastavio igrati 4-4-2, s njemačkim starosjediocem i nesuđenim austrijskim reprezentativcem Hoffmanom desno, odnosno Crnogorcem Boškovićem ili mladim Kavlakom lijevo. Takav stile igre fantastično je funkcionirao, iako je Rapid u kvalifikacijama za Ligu prvaka doživio šok, ispavši od Anorthosisa. U domaćoj ligi priča je bila drugačija, Rapid je zabijao u prosjeku 2.5 gola po utakmici, a posebno je dominirao napadački dvojac Hoffer-Maierhofer. Jela je svoju priliku mogao čekati tek s klupe ili u Kupu, gdje je u kolovozu 2008. godine postigao prvijenac kod niželigaškog Karntena. Koliko su omaleni brzanac Hoffer i 202 centimetara visoki Maierhofer odgovarali jedan drugome, najbolje govori sljedeći podatak: u šampionskoj sezoni Hoffman i Hoffer, kao dva najbolja strijelca Rapida, zajedno su zabili 20 golova, da bi u sezoni 2008/2009 Hoffer u paru s Maierhoferom kombinirano postigao nevjerojatnih 50 pogodaka.
Nikica je fokus hrvatske javnosti ponovo ugrabio u studenom 2008. godine, kad je stigao do prvih prvenstvenih pogodaka. Točnije, njih šest u mjesec dana – jedan kod Austrije Karnten i pet u dva domaća dvoboja s Altachom. Hat trick Altachu u pobjedi 5:1, Jelavić je posvetio supruzi u ranoj trudnoći, te nerođenom djetetu. Austrijanci su ga prozvali Baby-Boomer, trener Pacult govorio kako Nikici treba vremena nakon što se u Belgiji strahovito žrtvovao za momčad i bavio defenzivnim zadacima, a sam Jelavić je rekao:
"Iako su naši napadači briljantni i igraju sjajno, oduvijek sam vjerovao da ću se izboriti za svoje mjesto u prvoj postavi Rapida."
Dobar osjećaj i superlativi koje su Jelaviću sipali Kurier i ostali, ubrzo je nestao. Uslijedio je, naime, dugi period od šest mjeseci bez egzekucije za Jelavića, do gola Mattersburgu u pretposljednjem kolu i porazu 2:3. Rapid usprkos praktički totalnom nogometu i odličnom napadačkom duetu, sezonu završava drugi, potpisujući kapitaluciju na koju ih je novi prvak Salzburg primorao s dvije pobjede i remijem u međusobnim dvobojima.
Jelavićev konačni učinak je sedam ligaških pogodaka i pet asistencija, uz jedan gol u Kupu, u ukupno 39 nastupa, od čega ih je čak 29 bilo kao ulasci s klupe. U prvenstvu je pak Nikica startao devet utakmica i svaki puta prije isteka 90. minute izlazio iz igre, što će reći da nijednu utakmicu u sezoni na terenu nije proveo od početka do kraja.
Ipak, pošten odnos, neviđena borbenost, glad za golovima i pobjedama, kao i podatak da je u prosjeku zabijao svakih 160 minuta, natjerali su Bečane da vjeruju Nikici...
Drugi dio priče o Nikici Jelaviću, sezoni iz snova u Rapidu i transferu u Glasgow Rangers, donosimo u subotu.
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite GOL.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.
