Prema vlastitom priznanju, Cristiano Ronaldo prvi put u karijeri doživio je ovacije suparničkih navijača sinoć u Torinu. Ronaldo je postigao prva dva gola u 3:0 pobjedi Reala, a nakon što je postigao drugi gol škaricama, navijači Juventusa ustali su sa sjedalica i priredili mu zaslužene ovacije.
Tri vijesti o kojima se priča
„Ovo mi je vjerojatno najbolji gol u karijeri“, ushićeno je kazao Ronaldo, koji je u karijeri puno puta pokušavao postići gol klasičnim škaricama, a sinoć mu je to konačno uspjelo u važnoj utakmici.
„To je za mene nevjerojatan trenutak. Moram zahvaliti navijačima Juventusa jer učinili su nešto fantastično, nešto što mi se nikad nije dogodilo u karijeri“, otkrio je Ronaldo.
Znalo se i prije dogoditi da protivnički navijači plješću suparničkim nogometašima, ali nije baš čest slučaj da se to dogodi u velikim derbijima, između momčadi koje prati veliki rivalitet. Povijest pamti nekoliko najslavnijih primjera koji su ušli u legendu. Igrači koji su ih zaslužili gotovo listom spadaju u plejadu najvećih, onih za koje se u nogometnom žargonu kaže da nisu s ovog svijeta.
Čudesna Peleova partija u Lisabonu
Peleu, po mnogima najboljem nogometašu svih vremena, vjerojatno se najčešće pljeskalo na suparničkim terenima. Maracana je često ustajala da pozdravi najvećeg majstora koji je postizao golove na sve moguće načine. Škaricama je znao zabiti i nekoliko puta u sezoni, to mu je bio tek jedan od atraktivnih poteza u nepreglednom arsenalu trikova.
Čuveni gol koji je u dresu Santosa zabio Fluminenseu, kada je prešao gotovo sve suparničke igrače od gola do gola, uključujući i vratara, obilježen je spomen-pločom na zidu slavnog stadiona kao najbolji pogodak koji je Maracana ikada vidjela.
Ovacije su, prema svjedočenju, trajale minutama, utakmica se nikako nije mogla nastaviti. Od toga gola ostala su tek sjećanja i naknadne rekonstrukcije. Nenadoknadiva je šteta što su izgorjele magnetoskopske vrpce starih utakmica u velikom požaru na brazilskoj nacionalnoj televiziji. S tim požarom zakinute su ponajprije mlađe generacije, jer su unepovrat otišli mnogi fantastični Peleovi golovi, finte i trikovi kojih se danas sjećaju tek starije generacije.
Šveđani su ustali i pljeskali 17-godišnjem Peleu u finalu Svjetskog prvenstva 1958., kada je postigao dva gola i donio Brazilu prvi naslov svjetskih prvaka. Primanje na prsa duge lopte i usporedo „izbacivanje“ čuvara, pa „sombrero“ i volej za jedan od najljepših i najatraktivnijih golova svjetskih prvenstava digao je na noge domaće navijače i natjerao ih na dugotrajan pljesak.
Za sve vremena pamtit će se i ovacije prepunog Luza kada je Pele u Interkontinentalnom kupu 1962. razmontirao Benficu usred Lisabona. Santos je kao prvak Južne Amerike pobijedio prvaka Europe Benficu u uzvratnoj utakmici s 5:2, a Pele je postigao tri gola. Na stranu tri gola, kroničari kažu da je Pele odigrao neviđenu partiju, možda i najdominantniju predstavu u povijesti nogometa uzimajući najvišu razinu utakmice. Izluđivao je čuvare, radio je baš čuda. „Kralju“ se naklonio i „portugalski princ“ Eusebio, tada najbolji europski nogometaš: „Pele nije s ovog svijeta. S njim se nitko ne može mjeriti“, kazao je Eusebio.
Maradona prvi digao na noge Santiago Bernabeu
Poznata je stvar da se u derbijima Reala i Barcelone rjeđe plješće suparničkim igračima nego što u Atacami pada kiša. Međusobni rivalitet i animozitet toliki su da igrač mora napraviti baš čudo kako bi mu se pljeskalo. Cristiano Ronaldo to nije doživio, Camp Nou nije pljeskao ni Di Stefanu, ni Puskasu, ni Kopi, ni Gentu, ali jest Laurieju Cunninghamu, prvom Englezu koji je zaigrao u Realu.
Tada mlađahni Cunningham nastupio je u „El Clasicu“ 1979./1980. i cijelu utakmicu vezao u čvor Barcelonine braniče. To mu je vjerojatno najbolja utakmica u karijeri. Od Cunninghama se u Madridu očekivalo da postane najbolji igrač Europe, no nikada nije dosegao prognozirane mu visine.
Predaja kaže da je Santiago Bernabeu prvi put zapljeskao nekom Barceloninu nogometašu 1983. Riječ je o Diegu Maradoni koji je na utakmici Kupa kralja postigao sjajan gol i odigrao fantastičnu partiju koja je natjerala, doduše nevoljko, navijače Reala da ustanu i prirede mu ovacije.
Ronaldinho izludio Ramosa, Ronaldov šou u Kazalištu snova
Trebalo je pričekati 23 godine da još jedan igrač Barcelone dobije ovacije navijača Reala. Godine 2006. Barcelona je stigla na Bernabeu i demolirala Real s 3:0, a Ronaldinho je s karakterističnim smiješkom na licu odigrao partiju koja će se pamtiti dok je nogometa. Ponajviše će je pamtiti Sergio Ramos koji je Brazilca mogao uloviti jedino lasom, a možda ni tako. Ronaldinho je plesao s loptom i prolazio braniče Reala kao da ih nema.
„Pravi“ Ronaldo tijekom karijere nerijetko je znao biti ispraćen ovacijama suparničkih navijača. Možda su najupečatljivije one koje je dobio na Old Traffordu 2003. u uzvratnoj utakmici četvrtfinala Lige prvaka. „Fenomen“ je odigrao fenomenalno na daskama Kazališta snova, zabio je tri gola i istresao punu torbu finti i trikova. Kada je izlazio s terena, navijači Manchester United digli su se na noge i frenetičnim pljeskom ispratili nenadmašnog majstora.
Madrid je ipak pljeskao Messiju
Torino je sinoć pljeskao Cristianu Ronaldu, a Madrid je prije deset godina slične ovacije priredio Alessandru Del Pieru u skupini Lige prvaka. Del Piero je tih dana punio 34. godinu života, a odigrao je kao da je u naponu snage, postigao je dva gola i zabavljao publiku sjajnim potezima. Bernabeu je ustao i ispratio talijanskog majstora.
Lionelu Messiju plješće se skoro svuda, svuda osim u Madridu. No Argentinac je ipak doživio ovacije u kastiljanskoj centrali, doduše ne na Santiago Bernabeu, ali jest na Vicente Calderonu. U premijernoj sezoni Pepa Guardiole na klupi Barce, Messi je u Kupu kralja šarao travnjakom Rojiblancosa kao Rembrandt kistom po platnu. Postigao je tri gola i igrom primorao Madriđane da mu zaplješću.
