Nogometaš koji je drugačije udarao loptu, igrač koji je vratio nogomet u Zagreb. Svi će pogoditi: Robert Prosinečki! Godine doista lete kao minute, „Veliki Žuti“ danas je napunio 47. rođendan. Kao da je jučer bilo kada je debitirao protiv Željezničara, kao da je jučer pognute glave napuštao svoj Dinamo i Maksimir i krenuo put Beograda i Marakane.
Kao da je jučer proglašen za najboljeg mladog igrača svijeta. „Žuti“ je najveća „mrlja“ u biografiji Miroslava Blaževića. Rana koja peče i koja još nije zacijelila. Na objema stranama. Ćiro diplomu nije pojeo, „Žuti“ nije zaboravio. Ni odlazak iz Dinama, ni polufinale s Francuskom. Stigne se još sve organizirati, Ćiro će, hvala Bogu, još dugo živjeti.
Veliboru Stankoviću i Draganu Džajiću bio je potreban samo jedan pogled da bi shvatili o kakvom se igraču radi. Sami su priznali da nisu mogli vjerovati kakav su poklon dobili. „Žuti“ je bio Zvezdin „eurojakcpot“. Takvog igrača se ne prodaje ni za koje pare, a kamoli da ga se daruje najljućem suparniku. Za „Žutog“ je na kraju dobro ispalo, sa Zvezdom je osvojio sve što se moglo osvojiti u klupskom nogometu, ali Maksimir nije prežalio. Dinamo je ipak njegov klub. Da zna praštati i zaboravljati pokazao je desetak godine kasnije, kada se vratio u Maksimir i podigao Zagreb na noge.
'Žuti' je vratio nogomet u Zagreb
Dinamo dva i pol desetljeća nije napravio ništa vrijedno spomena u Europi. Godinama je i prolaz prvog kola bila „fatamorgana“, a kamoli nešto više. Dolaskom Prosinečkog vratio se na nogometnu kartu Europe. Zauvijek će se pamtiti „gaženje“ Partizana, stare Robijeve mušterije, tragedije protiv Newcastlea, pa obećanje o rušenju Celtica, kojeg je „sam“ razvalio u uzvratu u Zagrebu i odveo „modre“ u njihovu prvu Ligu prvaka.
U pamćenje nam je ostala urezana utakmica s Ajaxom, ona „rolica s očima“ Marku Viduki i promašaj koji mu je obilježio karijeru u Dinamu.
„Molio sam Boga da lopta ne prođe, a kad ono kroz dvojicu mi doda kao na pladnju“, pričao je kasnije tada demoralizirani Viduka, kojeg nije išao gol i navijači su ga uhvatili na zub pa je strahovao od ulaska u šansu.
„Kakav igrač!“ uskliknuo je Frank de Boer nakon utakmice.
„Čuli smo da je ozlijeđen i da neće igrati, a on izađe na travnjak i bude najbolji.“
Prosinečki je bio upitan, vraški su ga boljela leđa, pričalo se da je jedva mogao ustati s maserskog stola. No, želio je igrati, tražio je injekciju u leđa, istrčao je pod „blokadom“ i odigrao fenomenalnu utakmicu. Malo bi ih to napravilo. I kako mu se vratilo? Opet su ga preveli žednog preko vode. Na kraju je saznao da „onaj Dinamo“ zapravo nije „pravi Dinamo“. Ni sam ne zna za koga je zapravo igrao, gdje se vraćao, ali vidi da se pobjede i trofeji pišu, da se Lige prvaka spominju...
Neponovljivi 'roler'
Bio je jedan od najvećih svjetskih talenata, postao je jedan od najboljih nogometaša svoje generacije. Bez sumnje je uz Stjepana Bobeka najveći „roler“, kojeg su Englezi u Portsmouthu gledali s razrogačenim očima, a što bi tek bilo da su ga "nesretnici" vidjeli u najboljim godinama. Nogometaš koji je primao i mazio loptu posve drugačije, jedan je od rijetkih koji je igrao i za Real i za Barcelonu. Puno je toga napravio i ostvario, ali ostaje dojam da je mogao još više, znatno više. Malo ozljede, malo nesportski život, malo nesavitljiv karakter i tvrdoglavost, malo trenerske i ine nepravde, sve je to utjecalo da ne postane ono što je trebao biti – Zlatna lopta, najbolji od najboljih.
Hrvatska je imala, ima i imat će velike nogometaše, velike talente, ali proći će još vode ispod savskog mosta da se rodi netko poput „Žutog“. Prosinečki je poseban. To je mišljenje autora ovog teksta s kojim se nitko ne mora složiti. Nismo gledali Bobeka i Vukasa, ali otkada pratimo nogomet, to što je imao Prosinečki, nije imao nitko s ovih prostora. Možda griješimo, ali uvjereni smo da će to u dubini duše priznati i Ćiro, i Šuker, a Boban nikada nije ni krio.
Danas je na pragu lijepe trenerske karijere. Nogomet treba Prosinečkog kao i on nogomet, treba njegovu viziju i filozofiju, njegov šarm, romantiku, razbijanje šablone, imaginaciju, nepredvidljivost... Prosinečki je bio i jest sve što volimo u nogometu. „Žuti“ je esencija nogometa, onakvog kakvog želimo gledati i zašto dolazimo na stadione u nadi da ćemo ga vidjeti, a gledamo ga, nažalost, sve manje i manje...
