Nogomet
SPORTOVI
Nogomet
Zbogom Žile!

Kraj jedne ere: Otišao je kralj samoironije koji škrtario nikada nije

U spomen Tomislavu Židaku, kolegi i neponovljivom sportskom novinaru uz čije su tekstove odrastale generacije...

gol expired (Foto: DNEVNIK.hr)

Ako kažem da je bio legenda i doajen hrvatskog sportskog novinarstva, sigurno neću pogriješiti. Znao sam da je imao većih zdravstvenih problema, ali ipak sam bio šokiran kada mi je urednik javio tužnu vijest.

Uvijek je tako, uvijek je šokantno čuti da je preminuo netko koga ste osobno poznavali dugi niz godina. Tomu sam na neki način poznavao i prije nego što sam ga fizički upoznao. Mi "poletarci" iz generacije sedamdeset i neke, odrastali smo uz Sportske novosti i njegove tekstove. Svako jutro, na nultom ili prvom satu skrili bi se u zadnjoj klupi i krenuli listati "obveznu lektiru". Uvijek bismo zastali na njegovom tekstu, komentaru, reportaži... Jer, bez pretjerivanja i posebne patetike, pisao je drugačije, osebujnije, duhovitije, originalnije... Bio je dašak nekog novog, pitkijeg, modernijeg sportskog novinarstva u našem podneblju.

Što je život nego komedija?

Tih godina nisam ni slutio da ćemo se kasnije dobro upoznati pa i godinama surađivati. I kada smo postao s njim "na ti" bio je i ostao do kraja baš onakav kakvim sam ga zamišljao: duhovit, jedak, britak, sarkastičan, ironičan, samoironičan i samokritičan. Uvijek spreman za šalu i geg, na tuđi, ali prije svega i na svoj račun. Više je štedio druge nego sebe. Na svoj račun najviše se zajebavao. Mislim da to puno govori o čovjeku.

Bio je iznimno pismen i načitan, volio je društvo, komediju i burlesku. Jer, što je život nego komedija, znao je često reći. Volio je život i živio je onako kako je pisao. Tko zna gdje sve i tko zna koliko puta novinarska ekipa znala je do zore slušati njegove anegdote i valjati se od smijeha. Znao je kao malo tko podignuti atmosferu kada bi se činilo da su nam sve leđa potonule. Bio je čovjek široke duše i ruke, škrtario nikada nije, runda za sve i "u rundi si" bile su mu kao poštapalice. Pa nisu ga valjda slučajno od rane mladosti zvali Grof.

Umjetnik riječi i kralj samoironije

Bio je umjetnik riječi, kralj samoironije, bio je velik novinar, ali nikada nije glumio veličinu. Jednako se zezao i komunicirao sa svima. Nesebično je pomagao mladim novinarima, mnoge je zaposlio, mnogima je bio uzor, mnoge je u novinarskom smislu odgojio, mnogi su ga pokušali kopirati, ali nitko nije uspio, jer što god tko mislio, Tomo je unikat, jedinstven i neponovljiv. 

Nije tajna da je više od svega volio Hrvatsku i Dinamo. Ako je već tako moralo biti, ako je već morao otići tako rano, barem je dočekao pobjedu Modrih u Ligi prvaka i posljednju veliku feštu u Domagoju, kojeg također više nema, kao ni njegova vlasnika Lovre, s kojim je Tomo bio veliki prijatelj. Njih dvojica jamačno su se našli negdje gore i uz širok osmijeh i neizostavno podbadanje nazdravili jedan drugome i prisjetili se starih dobrih vremena.

Domagoj je zatvoren, Tomo je preminuo, jedna era je završena. Era novinarstva i stila života kakvog je sve manje ili ga više niti nema. Ne znamo je li bilo bolje ili gore, ovo pišem samo sa sjetom, bez vrijednosne kvalifikacije ili idealizacije. 

Mi koji smo ga poznavali, ali i oni koji su ga samo čitali, pamtit će ga zauvijek po toj njegovoj unikatnoj rečenici i neiscrpnoj duhovitosti. Zbogom Žile! Nadam se da si gore našao sve što si tražio na ovom svijetu.
 

Nastavi čitati