Maracanazo na Saint-Denisu. Ili nije kome je rečeno, već kome je suđeno. Ili ako želite, sve se vraća sve se plaća. Na ovom Euru pale su višedesetljetne tradicije: Italija je konačno pobijedila Španjolsku, pa Njemačka Italiju, Francuska Njemačku i naposljetku je Portugal pobijedio Francusku.
Portugal je u svojoj povijesti imao i osjetno jače momčadi, igrao je i puno ljepši i oku privlačniji nogomet; sjetimo se samo Eusebijeve, Chalanaove, Futreove i „zlatne“ Figove i Rui Costine generacije, u kojoj je participirao i mladi Ronaldo, no uvijek je to bila „estetika natopljena suzama“. Igrali bi lijepo, dopadljivo, atraktivno i na kraju bi u dramatičnim završnicama uplakani napuštali travnjak.
Najčešće bi im na tom putu stajala baš Francuska, kao u polufinalima Eura 1984. i 2000., kada su Portugalci padali u produžetku, te u polufinalu Svjetskog prvenstva 2006. u Njemačkoj. Osveta se dugo čekala, ali bila je slatka. Gdje ćeš bolje nego u srcu Francuske, pod svijetlima Pariza.
Ovaj put Portugal je stigao na Euro sa sebi atipičnom igrom, po mnogima obranaškom i ružnom, s onom prastarom krilaticom „cilj opravdava sredstvo“. I da sve bude sočnije, Francusku je u finalu pobijedio bez svojeg najboljeg igrača, Cristiana Ronalda, koji se ozlijedio u ranoj fazi utakmice i morao je napustiti travnjak, a pobjednički gol postigao je ne odveć poznati Eder, kojem je to bio prvi gol za Portugal u natjecateljskoj utakmici.
Kako je Grčka pomogla Portugalu?
Imao je Portugal i dosta sreće, i na travnjaku i sa ždrijebom, ali sreća prati hrabre. Bilo je i vrijeme da im Fortuna vrati sve što im je uzimala desetljećima. Možda najvažnije od svega, imao je Portugal na klupi pravog taktičkog maga, Fernanda Santosa. Nije Santos izmišljao „toplu vodu“, praktički je preslikao igru i taktiku koju mu je u amanet na klupi grčke reprezentacije ostavio Otto Rehaggel.
On je tu taktiku naslijedio i provodio u djelo vodeći Grčku, a onda ju je prenio u Portugal, doduše ponešto dorađenu i izmijenjenu, jasno, zbog Ronalda, zvijezde kakvu nije imao u Grčkoj.
“Oduvijek sam bio ružan i meni ne smeta kada ljudi moju momčad tako nazivaju”, zezao se Santos nakon pobjede nad Walesom, kada su mu spočitnuli da njegov Portugal odstupio od tradicionalnog stila.
“Mene zanima igra li moja momčad dobro ili loše, a ne ružno ili lijepo. Dosad smo pobjeđivali, zaslužujemo pobijediti i u finalu”, odgovorio je Santos uoči okršaja s Francuskom.
Ako ga ne možeš pobijediti, onda mu se pridruži. Možda je to bila Santosova misao vodilja. Jer, Rehaggelova Grčka na sličan je način pobijedila Portugal usred Lisabona u finalu Eura 2004. Portugal je tada još uvijek umirao u ljepoti, a Grčka je pragmatičnom igrom i taktikom skovanoj u Rehaggelovoj glavi, prema njezinim tehničkim mogućnostima, rušila prepreke do finala i naposljetku je u finalu srušila i Scolarijev Portugal.
Na neki način, uvjetno govoreći, može se reći da je Grčka zapravo pomogla Portugalu da „progleda“ i promijeni svoj stil, odnosno da zamijeni „jogu bonito“ s dosadnim, ali učinkovitim „polucatenacciom“.
Dekadentni stil donio rezultat
Mnogi su taj stil igre nazvali ružnim i dekadentnim, ali da se razumijemo, Grčka je tada zaslužila naslov baš kao i Portugal sada. Njima je takav pristup donio grandiozni uspjeh, a druga je stvar što se takav nogomet mnogima ne sviđa. Kada bi svi igrali kao Grčka ili Portugal, tko zna bi li nogomet i dalje bio najpopularniji sport, no zato su tu velesile, prije svih Njemačka i Brazil, da njeguju napadački i dopadljiv stil koji će dovlačiti mase na tribine i pred male ekrane. Oni si to mogu dopustiti, jer uvijek imaju najširi izbor kvalitetnih igrača i najjače momčadi, oni su stoga zapravo „dužni“ tako igrati, dok se ostalim ipak mora progledavati kroz prste. Jer, tko zna kada će se Portugal, a posebice Grčka opet popeti na krov Europe.
Može li iz svega ponešto naučiti i Hrvatska? Mnogi će reći da je propustila veliku šansu kakva se više neće tako skoro ponoviti. Međutim, okrenut ćemo priču pa pitati: biste li pristali da izbornik Čačić u nadolazećim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Rusiji žrtvuje ljepotu igre za veliki rezultat? Kada bi znali da će Hrvatska s takvom igrom biti prvak svijet, sasvim sigurno bi mnogi pristali. No, to nitko ne može znati, u tome i jest poanta i zarazna privlačnost nogometa.
