Utakmicama odigranima ovog utorka u Karlovcu, Hrvacama, Orioliku i Vukovaru započeo je glavni dio natjecanja u Hrvatskom nogometnom kupu.
Tri vijesti o kojima se priča
Natjecanje je ovo koje je već godinama u sasvim drugom planu u odnosu na HNL, što zbog samog formata, što zbog termina odigravanja utakmica, što zbog nedovoljne eksponiranosti i marketinga, što u Hrvatskom nogometnom savezu zaživi tek uoči velikog finala.
Završni (glavni) dio natjecanja započinje šesnaestinom finala u koju plasman automatski ostvaruje 16 najuspješnijih klubova po koeficijentu uspješnosti za Hrvatski nogometni kup u prethodnih pet godina, a njima se priključuje 16 pobjednika pretkola.
I baš tu, u pretkolu, dolazimo do prve nelogičnosti, a tiče se načina određivanja klubova koji sudjeluju u toj fazi. Ukupno 32 kluba igraju u pretkolu: 21 pobjednik županijskih kupova i 11 finalista županijskih kupova iz onih županija s najvećim brojem registriranim brojem nogometnih klubova.
Tako po dva kluba u pretkolo daju Osječko-baranjska, Zagrebačka županija, Brodsko-posavska, Vukovarsko-srijemska, Međimurska, Koprivničko-križevačka, Istarska, Sisačko-Moslavačka, Virovitičko-podravska, Bjelovarsko-bilogorska i Varaždinska županija, a po jedan Grad Zagreb, Splitsko-dalmatinska, Primorsko-goranska, Požeško-slavonska, Zadarska, Karlovačka, Dubrovačko-neretvanska, Krapinsko-zagorska, Šibensko-kninska i Ličko-senjska županija.
Nelogičnosti počinju već od pretkola
Već na prvi pogled jasno je da je ovo, osim što je neravnomjerna, ujedno i nepravedna preraspodjela prema nekim županijama. Kako drukčije protumačiti činjenicu da HNS dugi niz godina drži ovakvo stanje i kao glavni kriterij uzima broj registriranih klubova, zanemarujući istodobno sportski rezultat u istom tom Kupu? O važnosti za hrvatski nogomet da i ne pričamo.
Primjerice, ne sjećamo se kad je neki klub iz Međimurske ili Virovitičko-podravske županije ostvario neki zapaženiji rezultat u Kupu, a te županije imaju po dva kluba u pretkolu, za razliku od Grada Zagreba ili Splitsko-dalmatinske županije.
Isto vrijedi i ako govorimo o prošlosti i tome koliku je korist hrvatska reprezentacija izvukla iz nekih od ovih sredina koje danas daju tek po jedan klub u pretkolo, ali i ako ćemo kao glavni parametar za alokaciju pozicija u pretkolima uzeti sadašnjost, odnosno činjenicu da neke županije s dva predstavnika nemaju klub ni u prvoligaškoj ni u drugoligaškoj konkurenciji.
Uvođenje pravog ždrijeba dalo bi pravu draž
Kad se u tome napravi pravedn(ij)a raspodjela, idući je korak uvođenje ždrijeba za šesnaestinu finala i osminu finala. Za obje te faze ne postoji klasični ždrijeb, već se parovi određuju tako da klub s najslabijim (32.) koeficijentom u Kupu u proteklih pet godina bude domaćin onome tko ima najbolji, 31. klub po koeficijentu ugošćuje drugog, 30. igra protiv trećeg, 29. protiv četvrtog i tako dalje redom...
Takav način određivanja parova gotovo je u potpunosti ubio rezultatsku neizvjesnost koja bi sama po sebi trebala biti glavna karakteristika Kupa. Nakon što parovi budu poznati, pripreme za utakmicu u tim manjim sredinama za svenarodno veselje traju tjednima, a na koncu tim trećeligašima ili četvrtoligašima jedino po čemu pamte dolazak Hajduka ili Dinama budu uspomene i fotografije na odigravanje tog susreta, s obzirom na to da se zbog enormne razlike u kvaliteti veoma rijetko događaju iznenađenja.
Stoga je jasno kako bi pravi ždrijeb donio dozu iščekivanja i napetosti. Pa, ako kuglice tako odluče - neka u šesnaestini finala igraju, primjerice, Hajduk - Rijeka ili Osijek - Dinamo, a da neki drugi par bude Belišće - Oriolik ili Sloga Nova Gradiška - Zagora Unešić. Zašto ne? Zar to, uostalom, nije Kup u svom najizvornijem obliku?
Koeficijent u Kupu, a ne izvlačenje putem ždrijeba, parove određuju i za osminu finala, po jednakom principu kao i za šesnaestinu finala. I ovdje se odmah zna da je onaj najlošiji po koeficijentu (16.) domaćin najboljemu, 15. je domaćin drugome, 14. trećemu itd.
Neshvatljivi nesrazmjer u kalendaru
Klasično ždrijebanje parova, u kojem nema nositelja i nenositelja i u kojem svatko može biti izvučen protiv svakog i kod kuće i u gostima, vrijedi tek od četvrtfinala i obuhvaća četvrtfinale i polufinale.
Što se tiče tih četvrtfinala i polufinala, jedno i drugo igraju se na jednu utakmicu, ali ne i u istoj polusezoni. Naime, termin četvrtfinala (za aktualnu sezonu 2019./2020.) jest 4. prosinca, dok je polufinale na rasporedu 12. veljače iduće godine. Finale se pak igra 13. svibnja 2020.
Povjerenstvo za natjecanje Hrvatskog nogometnog kupa nikako ne želi odustati od toga da se četvrtfinale igra početkom prosinca. Time dobivamo to da se u cijeloj drugoj polusezoni trebaju odigrati samo tri utakmice (dvije polufinalne i finale), naspram čak 28 koje budu odigrane u dva i pol mjeseca od kraja rujna do početka prosinca (16 u šesnaestini finala + osam u osmini finala + četiri u četvrtfinalu).
Termini (ni)su problem
Tako je već godinama i zasad ne žele niti razmotriti opciju da se četvrtfinale prebaci na drugi dio polusezone. Glavni je argument Povjerenstva taj što, kažu, ne postoje termini jer već od rane veljače počinje nokaut-faza u Ligi prvaka i Europskoj ligi, a UEFA strogo brani nacionalnim savezima preklapanje prvenstvenih ili Kup utakmica s njezinim natjecanjima. Međutim, UEFA isto tako dopušta igranje, uz uvjet da određena prvenstva ili Kup utakmica završi barem sat vremena ranije prije početka termina u LP-u i EL-u. Termini u LP-u i EL-u su 21:00, što bi značilo da se može igrati s početkom u 17:00 ili 17:30 i biti siguran da će se četvrtfinale i polufinale Kupa završiti na vrijeme čak i u slučaju da dvoboj ode do produžetaka i/ili penala.
Prebacivanjem četvrtfinala za proljetni dio sezone HNS ne bi samo doveo u ravnotežu obje Kup polusezone nego bi i razveselio i produbio natjecateljsku nadu za još četiri kluba koji bi se, na zimskoj stanci, mogli nadati da bi i njima moglo zasjati Rabuzinovo sunce.
