Nakon ždrijeba osmine finala Lige prvaka, u Kataloniji se opet grunta. Navijači Barcelone nisu zadovoljni izvučenim parovima. Barcelona je izbjegla Bayern, ali je naletjela na PSG, drugog najjačeg suparnika kojeg je mogla dobiti, dok je Real Madrid izvukao na papiru slabiji od Parižana talijanski Napoli.
Kako je Real posljednjih godina imao dosta sreće sa ždrijebom, ovaj posljednji izazvao je u Kataloniji novi val teorija kako to ne može biti slučajno. Katalonski mediji izravno i između redova provlače kako su Madriđani u povlaštenom položaju kod UEFA-e.
Spekulira se kako je po Barcelonu sve krenulo nizbrdo kada se „zakačila“ s UEFA-om oko katalonskih zastava na finalnoj utakmici Lige prvaka s Juventusom prije dvije sezone. Barcelona je na kaznu reagirala prilično nervozno, Katalonci su podigli veliku navijačku i medijsku buku, a UEFA sve pamti i bilježi. I navodno sada vraća.
Barcelona je sličnom bukom reagirala i kada joj je FIFA odrezala kaznu zabrane registriranja novih igrača u dva prijelazna roka zbog nepravilnosti oko dovođenja maloljetnih igrača, a konzervativne nogometne organizacije ne vole klubove koji probleme rješavaju na buku i galamu.
Početak priče o "toplo-hladnim" kuglicama
S druge strane, Realov predsjednik Florentino Perez probleme je s FIFA-om i UEFA-om rješavao u tišini i diskretno, bez prevelike medijske pompe. To je način koji UEFA i FIFA vole i cijene. Tako je nekoć „pozadinski“ djelovao i bivši Barcelonin predsjednik Joan Laporta, koji je znao kako treba s UEFA-om. Laporta se, recimo, nije previše javno bunio kada je Barcelona bila oštećena u onom čuvenom četvrtfinalu s Chelseajem, kada je Pierluigi Collina priznao odlučujući gol Londoncima u posljednjim trenucima utakmice, iako mu je pomoćni sudac signalizirao očigledan prekršaj na Barceloninu vrataru. Slike Ronaldinhova protesta i Collinine gestikulacije „nisam vidio ni čuo“ obišle su svijet i još se pamte.
Neki su uvjereni da je upravo to razlog kompenzacije koja je uslijedila četiri godine kasnije i nevjerojatno lošeg suđenja Martina Ovreboa. Posljednjih godina gotovo svaki ždrijeb prate glasine o namještanju. Ni ovaj nije iznimka. Opet se povlače priča o „toplim i hladnim“ kuglicama.
A kako je zapravo ta priča počela? Poznati španjolski novinar Francesc Aguilar objavio je tekst gdje je utvrdio kako je navodno sve počelo dogovorom talijanskog i španjolskog nogometnog dužnosnika Artemija Franchija i Andresa Ramireza još tamo početkom 70-ih.
Ramirez je navodno godinama bio zadužen za regulaciju temperature kuglica. Priča kaže da je pakt prestao kada je Franchi zamolio španjolskog kolegu da prilikom ždrijebanja Kupa prvaka 1981. izbjegne sudar Reala i milanskog Intera u polufinalu. Ramirez je navodno noć prije zaboravio staviti kuglice u frižider i na kraju je izvučen par Real – Inter. Franchi je „poludio“ i tu je bio kraj suradnje i „toplo-hladne“ prakse. Navodno. Desetak godina kasnije glasina je ponovno aktualizirana tijekom Svjetskog prvenstva u Italiji kada je pukla nikad dokazana priča da se namješta ždrijeb za domaćina.
Bivši predsjednik FIFA-e Sepp Blatter tada je bio meštar ceremonije.
Blatter potpalio vatru
Naravno da je sve demantirao i nazivao takve priče budalaštinama, da to ne postoji niti je ikada postojalo. Međutim, dva i pol desetljeća kasnije Blatteru je „nasapunana“ daska u FIFA-i, u velikoj aferi optužen je za korupciju i morao je otići s predsjedničke funkcije. Odjednom je „progledao“ i sjetio se priče o kuglicama.
„Naravno da je to tehnički moguće izvesti. To se nije događalo u FIFA-i, ali svjedočio sam tome na europskoj razini“, kazao je Blatter i bacio bure benzina na već dobrano potpaljenu vatru.
„Kuglice držite u hladnjaku. Kad ih dotaknete, možete osjetiti koje su hladne, a koje tople. Pri dodiru znate koga ćete izvući“, objasnio je Blatter.
UEFA je te navode, naravno, oštro demantirala, kao što se uostalom uvijek oštro demantiraju i lijepe se etikete za sve slične priče o razno-raznim namještanjima, korupcijama u vrhovima svjetskih saveza, klasično potplaćenim sucima, potplaćenim sucima za „pošteno suđenje“, pa priče o dopingu slavnih sportaša, olimpijskih pobjednika, „medaljaša“ i osvajača raznih „tourova“ i utrka, o sustavnom dopingiranju sportaša od strane nekih sportskih saveza... Kao što vidite i sami možete zaključiti, godinama kasnije pokazalo se da su sve te priče izmišljene i ostaju u sferi teorija zavjere.
