Promašaji, skupi promašaji, tako bi se ukratko mogla opisati Dinamova politika dovođenja za hrvatske prilike skupih pojačanja. Gleda li se odnos uloženog i dobivenog može se zaključiti da je politika pojačanja maksimirskom klubu samo kresala financije dok je najveću korist Dinamo imao od prodaje igrača iz vlastitog bazena.
Tri vijesti o kojima se priča
U posljednje tri sezone uobičajena praksa Dinama je bila prijevremeni raskid ugovora sa skupim pojačanjima. Najsvježiji primjer su Balaban i Šokota koji su od 3 godine ugovora odradili dvije, za dovođenje i plaće za taj dvojac potrošeno je više od 4 milijuna eura, a pridodaju li se i Costa Anderson, Koch, te Nowotny iznos se penje na vrtoglavih 6 milijuna eura ili 45 milijuna kuna.
Od pogleda na cijenu dovođenja i izdvajanja za plaće sadašnjih Dinamovih igrača također boli glava. Većina igrača još je daleko od onog što bi Dinamova struka željela od njih a jedino se za Marija Mandžukića može reći da će se uloženo zaista isplatiti.
Najviše se uložilo u Calella od kojeg se još očekuju eksplozija, dok se još veći napredak i dalje očekuje od Sammira, Moralesa, Ibaneza i Slepičke. Ukupno 120 milijuna kuna potrošeno samo na ovu osmorku. Dio iznosa svakako bi dobro došao za ulaganje u razvoj Dinamova podmlatka i stvaranje novih Modrića, Ćorluke i Dudua.
