Da parafraziramo Márqueza, nakon „stotinu“ godina nesreće, došlo je barem deset Dinamovih godina sreće. Desetljećima su tekli potoci suza među plavim pukom, desetljećima je Dinamo gubio na sve moguće i nemoguće načine, i kada je bio znatno bolji, i kada je bio podjednak, i kada je bio nešto lošiji, rijetko kada je bio miljenik sreće i sudaca, koji su ga nemali broj puta oštetili u europskim kupovima. Godinama se pričalo o kletvama i maksimirskim prokletstvima, no čini se da je došlo vrijeme za naplatu računa.

Posljednjih godina Fortuna obilato daruje „modre“, kuglica sve češće staje na „modri“ broj. „Zakočila“ je na „modrom“ sektoru i sinoć u Salzburgu, širokogrudno im donijevši najmanje 15 milijuna eura. Kaže se da sreća prati hrabre, ako je to istina, onda je Dinamo sinoć odigrao herojsku utakmicu. Desetljećima je Dinamo gubio utakmice u posljednjim minutama, i kada je bio bolji i kada nije bio bolji, a posljednjih godina priča se okrenula za 180 stupnjeva. Salzburg je sinoć bio bolji barem ¾ utakmice, ali u nogometu nije važno kako se započne, već kako se završi. Utakmica traje 90 minuta i jedino je važan krajnji rezultat, a ne što se događalo na početku ili u sredini utakmice.

Dinamo daleko ispred ostatka "velike četvorke"

Dinamo je deseti put zaredom došao do faze natjecanja po skupinama Lige prvaka i Europa lige. Četvrti put u posljednjih šest sezona plasirao se u Ligu prvaku, a šesti put ukupno. Time je daleko najuspješniji klub u regiji, ako hoćete, daleko uspješniji od klubova koji su sačinjavali „veliku četvorku“ bivše jugoslavenske lige. Dinamov najveći rival Hajduk do sada se plasirao jednom, ali treba reći da je tada prošao u četvrtfinale, što je još uvijek najveći uspjeh hrvatskog nogometa.

Od srbijanskog dijela negdašnje „velike četvorke“ uspješniji je Partizan, koji se plasirao u Ligu prvaka dva puta, dok Crvena zvezda nijednom nije uspjela doći do faze natjecanja po skupinama Lige prvaka. Dinamo je posljednjih godina u rezultatskom smislu postao respektabilan europski faktor u njegovoj klasi klubova. Dinamo se dakako ne može mjeriti s „prvom europskom ligom“, ali je u samom vrhu drugog europskog razreda. Možemo reći da je postao europska konstanta. Relativno dobrim rezultatima,  organizacijom i odgojem mladih igrača te prodajom istih za „paprene iznose“, rekordne u ovom dijelu Europe, stekao je popriličan autoritet u Europi.

Dinamo posljednjih godina rijetko „kiksa“ protiv klubova koji su na nižoj skali od njega, godinama ih prolazi i kada nije u formi i kada ne igra na nekoj visokoj razini. Dinamo često pobjeđuje slabije ili sebi podjednake klubove a da ne odigra ništa posebno, baš kao što gubi u višoj fazi natjecanja od klubova koji su nominalno bolji od njega.

Dinamo je stekao autoritet i kod sudaca

To se zove autoritet. Da je Dinamo stekao određeni autoritet u Europi govori i suđenje. Dinamo se posljednjih godina ne može požaliti kako ga tretiraju suci barem u kvalifikacijama za Ligu prvaka. Utakmica sa Salzburgom eklatantan je primjer. Ona ruka Sigalija u drugom poluvremenu prije bi sigurno bila „penal“, a sada će suci barem dvaput promisliti prije no što u ovakvim slučajevima pokažu na „kreč“. Tako je to u nogometu, ali i u životu, što ste uspješniji i bogatiji to vas više cijene.

Nabrojali smo dobre strane Dinamove „desetljetke“, međutim, jasno je da oko Maksimira nije sve u ružičastim tonovima, postoji i tamnija strana medalje. Dinamovi navijači jednostavno žele više, bolje pa i transparentnije, što je sasvim logično.

Dinamova kupoprodajna politika nema i neće imati smisla ako se i dalje igrači budu prodavali čim postanu punoljetni ili nešto stariji. Smisao Dinamova postojanja nije zarada od transfera ili plasmana u Ligu prvaka; nećemo ulaziti u to tko sve zarađuje na tome, ali lista je sigurno podugačka. Dinamo je još uvijek javni klub i njegovo poslovanje moralo biti puno transparentnije. Recimo, javnost bi trebala znati kod prodaje igrača zašto se prodaju, ako je klub „pun kao brod“, te kome koliki dio kolača ide kad se već prodaju, a ne da sedam-osam godina kasnije doznajemo da pola od toga ne ostaje na Dinamovom računu.

Smisao je rezultat, a ne prodaja najboljih igrača

Kako god, smisao Dinamova postojanja i krajnja vizija trebao bi biti rezultat, prije svega u Europi. Trenutačni uspjesi u Europi su ipak relativni i sve ovisi iz kojeg kuta gledate na situaciju. To što je Dinamo ispred svih klubova u regiji je pohvalno, ali i nije razlog za neko pretjerano zadovoljstvo, kada znamo u kakvom se stanju nalaze ti klubovi. Jer, logično je i prirodno težiti usporedbi s boljima, a ne sa lošijima.

Dinamo u nizovima uspijeva proći do skupina Lige prvaka ili Europa lige, ali s druge strane moramo se upitati kako je moguće da nije u stanju već 46 godina prezimiti u Europi? To je u tom razdoblju uspjelo i mnogo manjim klubovima od Dinama, nekima i u više navrata. Zašto je to tako ne treba puno proučavati i razmišljati. Kada bi se najbolji igrači duže zadržavali na Maksimiru, negativna tradicija vjerojatno bi bila srušena u doglednom razdoblju.

Vjerujemo da bi u tom slučaju na Maksimir dolazilo puno više ljudi nego što ih dolazi posljednjih godina. U tome je najveća kontradikcija današnjeg Dinama: skoro nikad bolji rezultati u posljednjih četrdesetak godina i skoro nikad manja posjeta. Znak da tu ipak nešto ne štima i da Dinamovi čelnici imaju još dosta posla kako bi vratili publiku na stadion i napravili konkurentniju momčad za iskorak u elitnom klupskom natjecanju.