Ne može se reći nikad prije, jer „Meč stoljeća“ je bio tu negdje, ali nikad poslije, a kako stoje stvari i nikad više jedan boksački ili uopće borilački meč neće privući veću pažnju svijeta, to svakako, barem osobno vjerujem, stoji. Kada su oni ukrstili rukavice, svijet je stao.
Dana 30. listopada 1974. u Kinšasi, glavnom gradu Zaira, na Stade du 20 Maiju, održan je vjerojatno najslavniji i najvažniji boksački meč u povijesti, iako na tu titulu s pravom pretendira i okršaj Alija i Joea Fraziera u spomenutom „Meču stoljeća“ tri godine prije. „Thrilla in Manila“ je također bio veliki, golemi meč, ali ipak ne na toj razini.
Dakle, u Kinšasi su se za titulu profesionalnog prvaka svijeta u teškoj kategoriji borili George Foreman, tada aktualni i apsolutni prvaka svijeta, te Muhammad Ali, bivši prvaka svijeta kojem je oduzeta titula zbog toga što je odbio novačenje u američku vojsku i odlazak u vijetnamski ratni plamen.
Boks uz bok nogometu
Iako je Ali i prije ovog meča važio za velikana, tek je nakon njega postao apsolutna legenda, nedodirljiva ikona profesionalnog boksa i općenito sporta. Ali bez pobjede nad Foremanom ni izbliza ne bi bio ono što je danas. Možda bi to bio Foreman, vjerojatno, jer i s porazom ostaje među najvećima, ali to nikad nećemo saznati.
Da bismo mlađim čitateljima dočarali o kakvom se događaju radilo, reći ćemo da je boks tih godina bio jedini planetarni sport uz nogomet, popularnost boksa bila je enormna, a prvak svijeta u teškoj kategoriji stajao je na vrhu Olimpa. Ali, Frazier, Foreman - Pele, Cruyff, Beckenbauer… To je otprilike to pa i još više. I danas je prvak svijeta u teškoj kategoriji pojam, ali svi znamo da braća Kličko po popularnosti ipak nisu na razini Messiju ili Ronaldu, a kamoli da su iznad njih kako je to bilo tijekom 70-tih.
Don King i Mobutu Sese Seko
Meč Ali – Foreman dugo se pripremao, bio je to životni posao tada menadžera u usponu „Dona Kinga“ koji je boksačima obećao po pet milijuna dolara, što je tada bio nezamisliv novac. O kakvoj svoti se radilo govori i podatak da je Franz Beckenbauer, kapetan prvaka i Europe i svijeta Njemačke i klupskog prvaka Europe Bayerna, nekako u isto vrijeme potpisao za Bundesligu rekordni ugovor s Bayernom na oko 400.000 maraka godišnje.
„Don King“, naravno, nije imao te novce, no spretni menadžer znao je gdje ih može nabaviti. Pokucao je na vrata zairskog diktator, „samoprozvanog kralja Afrike i trgovine svjetlucavih kamenčića“ - Mobutua Sese Sekoa - i ponudio mu promociju kakvu svijet nije vidio. Ovaj je naravno prepoznao neviđenu priliku za glancanje umazanog imidža, obećao je podržati „Don Kinga“, ali samo pod jednim uvjetom – da se meč održi u Kinšasi.
Nije to bio mali organizacijski problem, takav meč u „afričkoj divljini“ vukao je za sobom brojne probleme, ali kako je diktatorova „kamara zelenih papirića“ bila nepregledna, nakostriješeni „Don King“ razvukao je prepoznatljiv osmjeh preko lica i ugrabio priliku. Medijska priprema bila je neviđena, o meču se pisalo, snimalo i pjevalo, svoj obol su dali i glazbenici poput Jamesa Browna i BB Kinga.
"Ali, boma ye!"
Oba boksača stigla su u Kinšasu u pratnji goleme svite, poznatih i nepoznatih obožavatelja, no Ali je imao daleko veću potporu, bio je simbol afroameričkog otpora rasizmu i ugnjetavanju, „bjelačkoj supremaciji“ u SAD-u i cijelom svijetu, pa su se njime poistovjetili ugroženi i obespravljeni uzduž i poprijeko Globusa. Foreman je, naravno, također Afroamerikanac, ali Alijeva propaganda ga je učinila gotovo pa predstavnikom „bijele Amerike“.
Dok je Ali trčao Kinšasom i izvodio svoje čuvene performanse, pratilo ga je navijanje Zairaca "Ali, boma ye!" – „Ali, ubij ga“. To sve govori. No, nepobjedivi Foreman bio je veliki favorit. Ali je polako bio na zalazu karijere, bile su mu 32 godine, a Foreman je bio u punoj snazi, u najboljim godinama, na pragu 26.
Alija su stisle godine, ali još više je na njegovu formu utjecala trogodišnja suspenzija. Nakon što mu je vraćena licenca, Ali je u „Meču stoljeća“ popio batine u sudaru s Frazierom, kasnije mu se na sumnjiv način osvetio, ali tog istog opasnog nokautera, „Smokin“ Joea, „Big George“ je ponizio i osramotio u meču koji je trebao biti jedan u najvećih a pretvorio se u tešku lakrdiju. Foreman je Fraziera na Jamajci šest puta bacao u nokdaun, obrisao je s njim pod kao da se radi o šmrkavcu a ne prvaku svijeta koji do tada nikada nije poražen.
U Kinšasi je rođena legenda
I onda logično pitanje: ako mu ništa nije mogao Frazier, ako mu ništa nije mogao Ken Norton koji je također dobio Alija, pa kako tog i takvog „teškog bombardera“ može pobijediti Ali? Svi su navijali za Alija, gotovo svi, ali nije bilo previše onih koji su doista vjerovali da može srušiti gorostasnog Foremana. Ali je na svoj osebujan način ismijavao Foremana, često je udarao i debelo ispod pojasa. Da, Aliju to nije bilo strano, Fraziera je, primjerice, uoči „Meča stoljeća“ nazvao „čiča Tomom“, a ovaj mu to nikada nije oprostio.
„Foreman udara kao drvosječa, a kreće se kao robot“, ubadao je u maniri rodonačelnika „trash-talka“. Ali je prijetio i hvalisao se, a Foreman uglavnom šutio. Izgledalo je kao da se Ali hrabri, a Foreman čeka meč da ga prebije kao Fraziera i Nortona. Međutim, u Kinšasi se dogodilo gotovo pa čudo, u koje neki teoretičari zavjere ni danas ne vjeruju.
„Udarao sam ga svom snagom, a on mi se naslonio na rame i šapnuo: 'George, je li to sve što imaš?' Tada sam se prvi put u životu uplašio“, kasnije je otkrio Foreman.
Ali je skupa s Angelom Dundeejem skovao plan da prvo izmori Foremana prepustivši mu prividnu inicijativu, zna se da je Ali mogao izdržati što nitko nije mogao, a onda ga dotuče kada izgubi dah. Nakon Alijeve serije u osmoj rundi, „Big George“ prvi je put u karijeri dotakao leđima parter boksačkog ringa, otišao je u mirovinu iz koje se vratio nakon 20 godina i tridesetak kila viška, ali ni takvog ga veliki Evendar Holyfield nije mogao srušiti, a Ali je vratio pojas najboljeg i zapravo postao ono što je danas. Najveći!
