Dvije nedavne izuzetno bitne utakmice kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo (Hrvatska - Slovenija i Hrvatska - Rusija), kao i današnja odluka Hrvatskog nogometnog saveza da se ovosezonsko finale SuperSport Hrvatskog nogometnog kupa odigra na Poljudu, pozicionirale su splitski stadion kao (novi) hram hrvatskog nogometa.
Na prvu, ništa čudno niti neobično, jer red je da najljepši i najveći hrvatski stadion i (p)ostane mjesto odigravanja velikih i važnih utakmica.
Koliko god Poljud vapio za obnovom i premda je posljednjih godinu i pol (otkako je zagrebački potres oštetio i trajno zatvorio istočnu tribinu Maksimira) kapacitetom stadion na koji može stati najviše ljudi u državi, sve to bio je i u neka druga, ne tako davna vremena, kad ga se zaobilazilo u širokom luku.
Dugih, možemo slobodno reći i skandalozno dugih 14 godina hrvatska nogometna reprezentacija nije odigrala niti jednu jedinu službenu utakmicu na Poljudu.
Ignoriranje koje se nikad više ne smije ponoviti
Od utakmice Hrvatska - Slovenija odigrane u travnju 1997. godine pa do utakmice s Gruzijom (lipanj 2011.) Hrvatski nogometni savez nije dodijelio Splitu domaćinstvo niti jedne kvalifikacijske utakmice. Iako su Vatreni svake kalendarske godine igrali minimalno četiri utakmice kvalifikacija za Europsko ili Svjetsko prvenstvo, ondašnje vodstvo hrvatskog nogometa redovito je pronalazilo načina i izgovora za ne dodijeliti niti jednu utakmicu Poljudu i Splitu.
Tragikomično je to što su se u ta vremena, a bogme i nešto kasnije, pozivali na to kako je Poljud "uklet stadion" za reprezentaciju jer, Vatreni, eto, nisu pobijedili ni u jednom od tri kvalifikacijske utakmice odigrane u Splitu tijekom 90-ih godina (Hrvatska - Italija 1:1, Hrvatska - Danska 1:1, Hrvatska - Slovenija 3:3).
Da bi zadovoljili navijački put u Splitu i ostatku Dalmacije, iz Hrvatskog nogometnog saveza su tu i tamo organizirali kakvu prijateljsku utakmicu sa zvučnim suparnikom (Španjolska, Njemačka, Brazil, Nizozemska...), a to što Vatreni nijednu od navedenih reprezentacija nisu uspjeli svladati na poljudskoj ljepotici, samo je dodatno podgrijavalo tezu o "ukletom stadionu".
Kada se krajem 2014. godine politika odlučila u cijelu priču uplesti još ozbiljnije no što to inače čini, nekoliko mjeseci kasnije dogodilo se da je Poljudu dodijeljeno domaćinstvo utakmice kvalifikacija za Euro s Italijom, a praktički paralelno je došla vijest iz UEFA-e da se dvoboj mora igrati bez gledatelja, što je posebno razjarilo navijače. Ne samo one u Dalmaciji, ali njih baš posebno i s pravom.
Sve ono što se kasnije dogodilo pripada nekoj drugoj priči. Sramotna svastika koja je osvanula na poljudskom stadionu obišla je svijet, Poljud je suspendiran, HNS žestoko kažnjen, a kad se sve skupa sleglo došlo je bilo vrijeme za kvalifikacijsku utakmicu s Mađarskom 2019., naposljetku i za ovogodišnje bitke sa Slovencima i Rusima.
Tako se ispostavilo da o nečemu što bi moralo biti tako prirodno, normalno i logično - da Poljud bude tretiran onako kako zaslužuje - moramo pisati kao o nekakvom presedanu. Nadajmo se: nikad više.
