Krenimo prvo s problemima. A najveći Dalićev problem bili su i ostali - obrambeni prekidi. U našim analizama još za vrijeme Svjetskog prvenstva puno smo pričali o tome, a nažalost, ti su se problemi nastavili i dalje. Hrvatska je u Ligi nacija ukupno primila deset pogodaka, od toga čak četiri iz prekida. Dakle, punih 40 posto!
A kada proširimo priču na sve utakmice pod Zlatkom Dalićem, bez prijateljskih utakmice, dakle u kvalifikacijama, na Svjetskom prvenstvu i u Ligi nacija, dolazimo do podatka da je Hrvatska u 11 utakmica primila 11 golova iz različitih vrsta prekida. Od ukupno 20 primljenih golova, Hrvatska, dakle, i više od svakog drugog prima iz prekida. A samo za usporedbu, na Wembleyju je prosječna visina igrača obiju reprezentacija bila – identična.
Drugi veliki problem je situacija Šime Vrsaljka. Taj neupitni nositelj vatrene igre muku muči s ozljedom koljena. Za Inter više ne igra nego li odigra, a ni broj nastupa za reprezentaciju nije bajan. Nastupio je u četiri od ukupno šest susreta, ali je često bio zamijenjen zbog bolova pa je odigrao svega 181 minutu od mogućih 540.
Tu je jasno i pitanje glavnog napadača reprezentacije. Dalić je rješenje pronašao u postavljanju Rebića na tu poziciju, u rotaciji s Kramarićem i Perišićem. Taj dvojac pružio je dobru napadačku igru, ali Rebić je puno prodorniji bio na Svjetskom prvenstvu kada je igrao na krilu.
Od pozitivnih stvari valja izdvojiti nekoliko stvari. Prva je povratak odgovornoj igri u obrani. Ne odnosi se to na Lovrena i Vidu. Njih dvojica, a posebno Lovren, uspjela su zadržati čak i one razine sa Svjetskog prvenstva. Niti se to odnosi na vratare Kalinića i Livakovića na koje se Dalić praktički uvijek može osloniti.
To se odnosi na kolektivan doprinos, a tu prvenstveno mislimo na obaveznu povratnu trku krilnih igrača, Perišića i Kramarića. Obojica su protiv Španjolske, a još više protiv Engleske sjajno odrađivali taj dio posla i uvelike pripomagali svojim bekovima. Bez takve odgovorne i požrtvovne igre, Hrvatska nema gotovo nikakve mogućnosti parirati najboljim svjetskim reprezentacijama. Jasno, veliki plus ovog razdoblja nakon Rusije je Tin Jedvaj. Ne zbog golova Španjolskoj, već zbog više manje kvalitetne igre u obrani.
Uz određene korekcije, kao u situaciji kada ga njegov igrač odvuče preširoko i ostavi prostor između sebe i Vide, pa se na kraju otvori mat pozicija za Sterlinga, mogao bi u budućnosti biti od još konkretnije pomoći za reprezentaciju. U svakom slučaju je značajno poboljšao svoj status u odnosu na Svjetsko prvenstvo u Rusiji.
I za kraj, jasno, veliki plus je ozbiljno uvođenje Brekala i Vlašića u A reprezentaciju. Taj dvojac, a čini se da to posebno vrijedi za Brekala, bit će nositelji igre već u vrlo skoroj budućnosti. A ta budućnost mogla bi biti uspješna. I zbog kvalitete koju posjeduje reprezentacija, ali i zbog fantastične atmosfere oko Vatrenih. A to je možda i najveći uspjeh Zlatka Dalića i njegovih nogometaša.
