Tek što smo zakoračili na vrući pločnik ljupkog gradića Lensa, naišli smo na gospodina Nikolu Maričića, možda i najvjernijeg hrvatskog navijača, kojeg smo sreli ispred Parka prinčeva pred prvu utakmicu Hrvatske na Euru s Turskom.
„Nastavljamo tradiciju“, povikao je gospodin Maričić mašući nam rukom.
„Do sada nas je sreća pratila. Nadam se da ćemo se vidjeti u mojem Marseilleu“, kazao nam je s aluzijom da će Hrvatska, ako prođe Portugal, igrati četvrtfinale na jugu Francuske.
Kako u vašem Marseilleu? Zar ne živite posljednja tri-četiri desetljeća u SAD-u, odnosno Havajima, odakle ste putovali na sve važnije utakmice koje je igrala hrvatska reprezentacija od neovisnosti.
„Marseille je grad moje mladosti. Tu sam kao dječak proveo sedam godina. Uvijek kažem da imam četiri domovine: Hrvatsku gdje sam se rodio, Francusku koja me je prva primila kada sam otišao iz rodne zemlje, Kanadu gdje sam također živio jedno vrijeme, te Sjedinjene Države gdje sam se skrasio i ostvario zavidnu poslovnu karijeru.“
Kakav je osjećaj ovaj put?
„Vjerujem u pobjedu, jer momci su pokazali veliko srce i znanje, to mi daje veliku nadu. Nego, znate li gdje mogu nabaviti ulaznicu?“ upitao nas je gospodin Maričić, koji je bio na sve tri utakmice hrvatske reprezentacije u skupini, ali još nije uspio pribaviti ulaznicu za osminu finala.
„Valjda ću je nekako nabaviti“, na odlasku nam je dobacio. Ne sumnjamo da će se snaći, uvijek je uspijevao, no neće mu biti lako. U Lensu je na snazi bjesomučna potraga za ulaznicama. Prava jagma. Interes je ogroman, a stadion Bollaert-Delelis nije prevelik, kapacitet mu je tek 35.000 mjesto, što je za tisuću više od ukupnog broja stanovnika Lensa. No, u okolici Lensa ima nekoliko i većih gradića te bezbroj sela, tako da to objašnjava zašto RC Lens ima toliki stadion, koji je uglavnom krcat čak i kada slavni klub igra u drugoj francuskoj ligi. Žitelji grada Lensa i cijele regije inficirani su nogometom, što je i razlog zašto je tek 204. grad po veličini u Francuskoj dobio domaćinstvo Eura.
„Upravo smo naletjeli na autobus s igračima. Šimunić i Pjaca potpisali su nam se na dresove. Evo pogledajte“, okrenuvši leđa pokazali su nam autograme Jurica i Goran, na koje smo naišli na glavnoj šetnici Lensa.
„Srećom imamo ulaznice, mnogi ih traže i neće ih biti lako nabaviti“, kazao nam je Jurica dodajući kako je u Lensu sve u krugu 500 metara.
„Imamo dobar osjeća, naši će dobiti. Pozdravite mi vašeg redakcijskog kolegu Sašu Lugonjića. Legenda je, skupa smo sjedili u srednjoj školi“, dobacio je Jurica na odlasku. Evo, ispunili smo mu želju.
Nešto dalje naišli smo na vjerne hrvatske navijače Nenu i Marija. Sreli smo ih i u Bordeauxu.
„U Francuskoj smo već 17 dana, snalazimo se, spavamo gdje stignemo, nije lako, ali izdržat ćemo. Idemo sve do finala i vraćamo se u Pariz“, kazao nam je Neno koji je pratio reprezentaciju na posljednjih osam turnira.
„Nema gdje nismo bili i nije nam žao. Naši momci zaslužuju podršku, bore se lavovski za hrvatske boje. Idemo do kraja“, kaže Mario.
Dečki su malko kritični prema organizatorima turnira.
„Bilo je puno bolje 1998. Cijene su enormne, veliko je osiguranje, a organizacija dosta slaba. A i ovi Englezi nam napraviše medvjeđu uslugu. Popili su sve pivo iz trgovina, razbijaju i rade probleme. Zato su u Lensu zabranili prodaju piva po trgovinama u gradu. Sada se okrepljujemo u birtijama, a tu je skupo do bola“, smije se Neno i dodaje:
„Sreća je što imamo ulaznice. Svih ih traže, a nema ih dovoljno. Ne znam kako će na stadion.“
Možda postoji rješenje. Nedaleko od nas u hladovini je sjedio dvadesetogodišnjak u irskom dresu.
„Kupili smo ulaznice za Lens jer smo mislili da ćemo ovdje igrati. Sada moram prodati ulaznice“, kazao nam je Nick.
Pred simpatičnim željezničkim kolodvorom naletjeli smo na skupinu Belgijaca. Što Belgijci rade u Lensu? Vaši su na jugu?
„Mi smo tu blizu granice“, kazao nam je jedan i upitao nas nehajno znamo li kakva je situacija s ulaznicama. Standardna fora. Tonom kojim nas je pitao zaključujemo kako bi sutra mogla kapnuti lijepa zarada.
Znate li da bi se Hrvatska i Belgija mogle sastati u polufinalu, upitali smo ih.
„Znamo. To je lako moguće, zapravo vjerojatno“, odgovorio nam je Simmon i zaključio.
„Hrvatska ima odličnu momčad, mislim da će proći Portugal.“
S njim se ne slaže Zach, Alžirac koji je slušao naš razgovor s praga svoje radnje.
„Navijam za Portugal iz sveg srca“, kaže nam Zach i pokazuje portugalske zastave i suvenire koje prodaje u svojoj trgovini.
Zašto? Kažete da ste Alžirac!
„Obožavam Ronalda. Zbog njega navijam za Portugal“, objašnjava Zach.
Preko puta njegove radnje zamijetili smo portugalsku televizijsku ekipu koja je radila intervju sa zgodnom prodavačicom u butiku.
„To mi je supruga, zove se Salgada. Ja sam Francuz, a ona je Portugalka“, smijući se kazao nam je Laurent.
I vi ćete sutra navijati za Portugal?
„Što ću, moram“, duhovito je uzvratio.
U Lensu ima dosta Portugalaca?
„Ma ne, tek nekoliko njih. Ima i nešto Hrvata, neke poznajem. Dobri su ljudi.“
Hoćete ići na utakmicu?
„Rado, ali nemam ulaznicu. Pokušavam nabaviti. Nadam se će supruga uspjeti preko njezinih Portugalac koji sutra stižu na utakmicu.“
Dakle, interes za utakmicu je ogroman, a ulaznica premalo. Najmilozvučnija glazba za uši „tapkaroša“. Bit će „perja“.
