Dragan Kićanović košarkom se počeo baviti s 13 godina u lokalnom klubu Železničar u kojem je proveo pet godina. U sezoni 1971/1972 igrao je za Borac iz Čačka, a godinu nakon toga prešao je u Partizan gdje je proveo devet godina.
Tri vijesti o kojima se priča
Velikani europske košarke: Nebeski šuter koji je nadigrao Jordana i odbio NBA ligu
Velikani europske košarke: Košarkaški dinosaur: 'Kao da je bio s nekog drugog planeta'
Mirko Novosel ga je 1971. uvrstio u kadetsku reprezentaciju Jugoslavije, gdje je zajedno s drugim velikim igračima iz svog vremena Delibašićem, Žižićem i Todorićem postao europski prvak u Italiji. Bio je to prvi trofej za 'Kiću'.
Iste godine, dok još nije postao punoljetan, zaigrao je za reprezentaciju na Mediteranskim igrama u Turskoj zajedno s legendama Damirom Šolmanom i Vinkom Jelovcem. Tada je po prvi put došao do brojke od 40 koševa i osvojio drugu zlatnu medalju u karijeri.
Bili su to počeci košarkaškog genija kojeg se od tada pa sve do zalaska karijere uspoređivalo s još jednim 'ubojicom' svog vremena Mirzom Delibašićem. Već nakon Igara u Izmiru mnoge su momčadi u svojim redovima htjele vidjeti Kićanovića, a on je na ljeto 1972. godine završio u Partizanu zajedno s Dalipagićem. I tada je rođen najjači košarkaški duo svog vremena i jedan od najvećih ikada.
Zanimljivo je kako 'Praja' i 'Kića' zapravo nikada nisu bili bliski prijatelji. Između njih je uvijek postojalo određeno rivalstvo, želja za dokazivanjem tko je bolji. No, kako se radilo o dvojici inteligentnih igrača brzo su se povezali na terenu. Jednostavno rečeno, bili su potrebni jedan drugome. Dalipagić je bio sjajan šuter i spektakularan skakač, dok je Kićanović bio mudar i pametan bek koji je bio nezaustavljiv jedan na jedan i imao izvrstan pregled igre.
Njih dvoje nisu ubrzo postali samo Partizanovi idoli, nego i reprezentativni. Zajedno s Jelovcem, Ćosićem, Plećašom, Šolmanom, Tvrdićem i Slavnićem 1973. godine prekinuli su dominaciju moćnog SSSR-a i po prvi put donijeli bivšoj Jugoslaviji titulu europskog prvaka. Bio je to početak ere jugoslavenske škole košarke i tri osvojene uzastopne titule. Duo Kićanović – Dalipagić predvodio je Jugoslaviju i u pohodu na olimpijsko zlato u Moskvi 1980. godine.
'Kića' je bio sve u jednom
'Kića' je bio kompletan igrač savršene tehnike, ali ono što čini velikog igrača od velikog talenta je – karakter. Dobar primjer je Dino Meneghin, koji ni blizu nije bio talentiran kao Kićanović, Delibašić ili Ćosić, ali imao je karakter pobjednika. 'Kića' je bio sve u jednom, rođeni pobjednik i veliki borac.
Bila su to neka druga vremena. Vremena kada je po nekoliko igrača bilo u stanju zabiti preko 20-30 koševa. Jednu takvu nezaboravnu utakmicu odigrali su Partizan i Bosna Sarajevo u finalu Kupa Radivoja Koraća 1978. Bio je to festival koševa u kojem se Kićanović zaustavio na 33, Dalipagić je zabio 48, a Marić 21. S druge strane, Bosnu su predvodili neponovljivi Delibašić s 33 i Varajić s 22 poena. Partizan je slavio nakon produžetka rezultatom 117-110.
Kićanović je relativno mlad otišao u igračku mirovinu (s 31 godinom). U karijeri nije osvojio koliko su neki njegovi suigrači ili velikani iz tog vremena. Nije ni igrao u najvećim europskim klubovima, ali ostat će upamćen kao najbolji asistent u povijesti jugoslavenske reprezentacije zajedno s Draženom Petrovićem. I ne samo to, Kićanovića će se pamtiti kao jednog od najboljih bekova koji je ikad trčao europskim parketima i košarkaša koji bi današnjim klincima definitivno bio idol.
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite GOL.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.
