Briljantna karijera Dine Meneghina teško se može usporediti s bilo kojom i bilo kime. Ne zbog toga što nije bilo jednako velikih ili većih igrača, već zato jer je njegov primjer dugovječnosti nezabilježen u povijesti košarke, a ne bismo otišli predaleko da kažemo i u povijesti sporta.
Tri vijesti o kojima se priča
Velikani europske košarke: Nebeski šuter koji je nadigrao Jordana i odbio NBA ligu
Sportska karijera mladog i snažnog Meneghina započela je u kasnim 50-ima prošlog stoljeća. Prve korake napravio je sa svojim starijim bratom Renzom na atletskoj stazi stadiona u Vareseu. Dino je zbog svojih fizičkih predispozicija tada birao između bacanja kugle i diska. No, sudbina mu je, kako to inače zna biti, promijenila život zauvijek.
Godine 1963. u Vareseu se organizirao košarkaški turnir između nekoliko lokalnih škola, a profesor tjelesnog je tragajući za igračima brzo prepoznao visokog Meneghina i uvrstio ga u momčad. Nakon kratkog testiranja, uvidio je da Meneghin posjeduje sve što je potrebno da postane igrač. Za početak se trebao pojaviti na treningu u košarkaškim tenisicama, iako njegova majka pojma nije imala kako one izgledaju…
36 medalja u 28 godina
Samo tri godine kasnije, na utakmici između Ignis Varesea i Cassera Bologne ime Dine Meneghina po prvi puta se pojavilo u košarkaškom zapisniku. Imao je 16 godina i 11 mjeseci. Tada nitko, pa niti sam Dino, nije mogao zamisliti da će se sljedećih 28 godina pretvoriti u nevjerojatnu karijeru u kojoj će osvojiti čak 36 medalja.
'Dino Nacionale' nije najveći košarkaški talent koji je ikada rođen, nerijetko je znao biti i grub, ali rijetko tko je zaradio toliko poštovanja zbog svojeg profesionalizma i neospornog autoriteta. Bio je veliki sportaš koji je svojim karakterom i karizmom činio suigrače boljima. Studirao je protivnike i druge igrače kako bi uveo nešto novo u svoju igru. I ubrzo je stekao reputaciju kao igrač 'protiv kojega niste htjeli igrati'.
''Kad biste čuli njegov glas na terenu, njegovu viku, odmah biste se uključili u igru s više entuzijazma i više agresije, a pogotovo igrali bolju obranu. Znao je izvući maksimum iz vas", rekao je njegov dugogodišnji suigrač iz reprezentacije Fabrizio Della Fiori.
1970. godine Meneghin je postao jedan od prvih europskih košarkaša koji je draftiran u NBA-u (izabran od Atlanta Hawksa). Košarkaški svijet nikada neće saznati što bi bilo, kao i u drugim primjerima tih godina, da je Meneghin kojim slučajem otišao u NBA i odbio igrati za Italiju. Ipak, mnogim njegovim suigračima drago je što se to nije dogodilo jer nikada ne bi osvojili toliko trofeja kao u Meneghinovo vrijeme.
Veći dio svoje karijere proveo je u Ignisu iz Varesea (1966-1980) s kojim je osvojio sedam talijanskih prvenstava, pet Kupova i pet europskih naslova iz deset uzastopnih finala (!) Eurolige. Istini za volju, nije igrao finale protiv Reala 1975. jer je tjedan dana prije slomio ruku.
'Bio je godinama ispred svih'
Kad je u sezoni 1908/1981. prešao u Olimpiju iz Milana već je bio veteran, ali uspio je osvojiti još pet talijanskih prvenstava, dva Kupa, dva naslova prvaka Europe, jedan Interkontinentalni kup i Kup Radivoja Koraća.
Sve to postigao je odricanjem i željom za pobjedom. Puno vremena posvećivao je svojoj tehnici te je, kao i njegov veliki rival Ćosić, bio igrač ispred svoga vremena. Njihovo rivalstvo trajalo je dugih 13 godina tijekom kojih se moglo vidjeti obostrano poštovanje.
''Bio je godinama ispred svih jer je imao jaku osobnost. U to vrijeme nitko nije pričao u obrani. Kao da je bio s nekog drugog planeta. Nikada se nije postavljao kao ja sam Dino, a ti si nitko i ništa. Uvijek je bio na istoj razini'', prisjetio se Dan Peterson, koji je trenirao Meneghina u Olimpiji iz Milana.
Jedan od najemotivnijih trenutaka doživio je u smiraj karijere 15. studenog 1990. godine, kada se igrajući za Stefanel susreo protiv svog bivšeg kluba Varesea gdje je igrao njegov 16-godišnji sin Andrea.
Iza njega je 28 igračkih sezona, 834 utakmice i 8560 koševa. Za reprezentaciju Italije odigrao je 271 utakmicu i postigao 2947 koševa. Osvojio je olimpijsko srebro u Moskvi 1980., te dvije bronce i zlato (1983.) na Eurobasketu. 2003. primljen je u Košarkašku Kuću slavnih u Springfieldu i tako postao drugi talijanski košarkaš kojem je pripala ta čast.
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite GOL.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.
