San je postao java, hrvatska nogometna reprezentacija pobjedom protiv Engleske plasirala se u finale Svjetskog prvenstva! Modrićeva generacija nadmašila je originalne Vatrene, brončanu momčad iz Francuske.
Veličanstveni uspjeh koji nadmašuje sve prognoze i očekivanja, uspjeh koji će sljedeće generacije jako teško ponoviti. Nećemo reći da je nemoguće, jer donedavno se mislilo da brončane nikada nitko neće skinuti, a evo, ipak se dogodilo.
U nešto manje od tri desetljeća samostalnosti, Hrvatska je na sportskom planu postizale brojne velike uspjehe - od olimpijskog košarkaškog srebra u Barceloni, zlatnih olimpijskih medalja rukometaša i vaterpolista, Goranova Wimbledona, Čilićeva US Opena, osvajanja Davis Cupa, već brojnih skijaških, atletskih i veslačkih olimpijskih i svjetskih medalja, i da ne nabrajamo dalje, jer uspjeha je bilo doista mnogo - ali plasman u finale Svjetskog nogometnog prvenstva nešto je uistinu posebno.
Ništa se s nogometom ne može usporediti
Jer nogomet je ipak nogomet, najpopularniji sport na svijetu, ništa se s njim ne može usporediti, pa mislimo da se bez pretjerivanja i napuhivanja može reći da su Modrićevi Vatreni ostvarili najveći uspjeh u povijesti hrvatskog sporta, a da i ne govorimo kakav bi to uspjeh bio ako Hrvatska pobijedi u finalu i postane prvak svijeta, za što ima vrlo dobre šanse.
Ako bacimo pogled u prošlost, vidjet ćemo da se nikada nije dogodilo da se jedna zemlja po nogometnim, ekonomskim i populacijskim gabaritima slična Hrvatskoj plasira u finale SP-a. Finala su u pravilu rezervirana za velike, moćne i utjecajne države, ili barem nogometne velesile. Samo se donekle može povući paralela s Nizozemskom 1974. Na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj Nizozemska se plasirala prvi put nakon 1938.
Nizozemska nakon Drugog svjetskog rata pa sve do kraja 60-ih nije slovila za veliku nogometnu naciju, ali onda se potkraj 60-ih dogodio boom nizozemskog nogometa, isprva klupskog, a onda i reprezentativnog. Budući da su Feyenoord i Ajax četiri put osvajali Kup prvaka u razmaku od 1970. i 1973., nije nelogično što je Nizozemska stigla na Mundijal kao glavni favorit turnira, uz naravno domaćina Zapadnu Njemačku.
-
{{PollEntryResults.21101.Percent}}%jasno i glasno - hoćeeeeeee!{{PollEntryResults.21101.Votes}}
-
{{PollEntryResults.21102.Percent}}%ne, nažalost Francuzi su jači{{PollEntryResults.21102.Votes}}
-
{{PollEntryResults.21103.Percent}}%ne znam, ali i ovo je već kao da smo prvaci{{PollEntryResults.21103.Votes}}
Ukupno {{TotalVotes}}
Greška prilikom glasanja. Pokušajte ponovno kasnije. {{error}}Nizozemci i danas žale za izgubljenim finalom 1974.
Nizozemska je izrasla u nogometnu velesilu, a budući da je četiri puta mnogoljudnija i tko zna koliko puta bogatija od Hrvatske, usporedbe s njom ipak ne drže vodu. Hrvatski uspjeh u tom kontekstu već sada nadmašuje pothvat Nizozemaca iz 1974., koji su, na kraju krajeva, u biti bili nezadovoljni što nisu osvojili naslov prvaka. Kad imate momčad kakvu su oni imali, to je realno stanje svijesti.
Ako zbog opisanih razloga Oranje isključimo iz usporedbe s Vatrenima, moramo se vratiti u još dalju prošlost, kada je neka reprezentacija renomea i statusa koji je imala Hrvatske prije Svjetskog prvenstva u Rusiji, ostvarila sličan uspjeh. Teško da to može biti i Čehoslovačka 1962., jer ta je u međuvremenu nestala država već igrala jedno finale Svjetskog prvenstva, bilo je to 1934. u Italiji.
Čehoslovačka je dugo godina bila nogometna velesila, i ne samo nogometna, nego i ekonomska, između dva svjetska rata bila je jedna od industrijski najrazvijenijih zemalja svijeta, stoga je teško povlačiti paralele s današnjom Hrvatskom.
Ni Švedska ni Urugvaj
Slična je priča i sa Švedskom, koja je 1958. bila domaćin turnira i po svim parametrima jedan od glavnih favorita. Švedska je bila olimpijski prvak 1948., a u to vrijeme olimpijski nogometni turniri bili su na puno višoj razini nego današnji i puno bliži kvaliteti svjetskih prvenstava. Uostalom, dovoljno je reći Gre-No-Li i najvećem nogometnom laiku bit će sve jasno.
Što se tiče veličine zemlje i brojnosti stanovništva, sigurno je najadekvatnija usporedba s Urugvajem, ali ni to nije osobito dobra paralela. Urugvaj je nekoć bio nogometna velesila par excellence, posebice u vrijeme između dva svjetska rata, kada je, među ostalim, ekonomski vrlo dobro stajao, te kada je njegova reprezentacija slovila za najbolju na svijetu, a imala je i takve rezultate.
Urugvaj je nadmoćno osvajao olimpijska zlata u vremenu kada je to bio najjači nogometni turnir, jer još nije bilo organizirano Svjetsko prvenstvo. Upravo je Urugvaj bio domaćin prvog SP-a i najveći favorit turnir. I na SP-u 1950. Urugvaj je bio jedan od glavnih favorita, možda ne prvi jer je to bio Brazil, ali svakako je bio u samoj špici.
Pothvat kakav nije viđen
Zaključak je da su sve reprezentacije koje su se plasirale u finale do Rusije slovile za nogometne velesile svog doba i uoči turnira bile su među glavnim favoritima.
Dakle, može se bez pretjerivanja reći da je hrvatska reprezentacija napravila pothvat kakav nije viđen u povijesti svjetskih prvenstava. Ako je to tako, a jest, onda to mora biti i najveći rezultat hrvatskog sporta općenito.